Dugo su nas ekonomisti podučavali kako nam je, s obzirom na potencijale, prirodna stopa rasta najmanje 4%. No, nakon dugotrajne stagnacije upali smo u svojevrsnu euforiju kada smo uspjeli dosegnuti 3%. A 3% je neuspjeh.

Galerija


Gdje je država zaglavila u svim svojim pokušajima reformiranja poreza, mirovina, privlačenja ulaganja i zašto ništa od toga ne donosi rezultate u razgovoru za Informer otkrio je Ivo Bićanić, nekadašnji profesor Ekonomskog fakulteta i aktivnim autorom kritičkih ekonomskih tekstova.

Vezani članci Opatija - 1 Oaza mira okružena predivnom prirodom: Najomiljenije odredište domaćih turista doživjelo renesansu, jedan od obožavatelja je i legendarni Ćiro Umjetnine - 1 Teško je prepoznati original: "Hrvatska ima legalno crno tržište", "To su takve fantastične ekipe da ne možete vjerovati što su oni u stanju napraviti"

„Ideja je da građanima bude bolje. Drugo, hoćete da sustižete one koji su bolji. Sa stopom od 3% ne možete sustizati zato što oni koje sustižete rastu po istoj stopi kao i vi. Prema tome, 3% ne rješava vaš relativni položaj, no to nije glavni problem. Iz teorije rasta i primijenjenih istraživanja znamo da što ste nerazvijeniji to brže konvergirate razvijenim zemljama, što ste nerazvijeniji to bi stopa rasta trebala biti veća. Kineske stope rasta od 10% me ne impresioniraju jer Kina je nerazvijena i teorija kaže da ona treba imati takve stope. Prema tome Hrvatska bi trebala imati stope od 5-6 posto. Problem je što je to stopa koja pokazuje neuspjeh jedne zemlje“, kaže Bićanić.

Rast veći od 4%, međutim, nije stvar reformi, one su posljedica ekonomske politike, one koja nam uporno nedostaje. One od koje mnogi ekonomisti uglavnom bježe, uvjereni kako će sve riješiti tržište i poduzetnici.

„Na vlasti je dovoljno dobro da nisu morali ništa mijenjati, to bi bio cinički odgovor, drugi odgovor je zato što smo imali lošu političku ekonomiju koja je bila društveno stabilna. Imali smo tope nezaposlenosti od 20%, ali ljudi nisu protestirali na ulicama. Naše poznavanje političke ekonomije je jako malo, mi nemamo istraživanja, nismo ulagali u znanost. Svi govore o investicijama i svi kažu da će investicije riješiti problem. Nema u Hrvatskoj nijednog ekonomista koji istražuje investicije, nemamo nijedan objavljeni rad o investicijama, svi govore o njima, ali nitko se time ne bavi“, ističe Bićanić.

Što možemo naučiti od drugih zemalja

Možda ipak ne moramo sve učiti ispočetka, možda nas primjeri drugih zemalja, recimo slovačka iskustva s investicijama, mogu poučiti kako izaći iz ovog stanja.

„Slovački je glavni grad 25 kilometara od Beča, Hrvatska je malo dalje od Beča. Dosta je dobro objašnjenje stopa rasta je udaljenost od europske jezgre, što ste bliže jezgri, razvijenim zemljama svijeta to je vaša stopa rasta veća“, poručuje Bičanić.

Empirijska istraživanja pokazuju izravnu vezu između investiranja i gospodarskoga rasta. Dakle, trebaju nam ulaganja. Zašto ih nema, posljedično, zašto nema ni rasta, počeo je dokazivati Bičanićev tim.

„Došlo se do nekakvog rješenja da je glavna prepreka rastu mobilnost. Mobilnost kapitala, mobilnost ljudi, ideja, i da sistem nije institucionalno pravljen za mobilnost. Taman kad smo došli do toga i kad je trebalo ići dalje, vidjeti što to znači, prekinuli su novce. Nikad nismo išli dalje od toga“, kaže Bičanić.

Da zapravo malo znamo Bičanić dokaze nalazi i u zbivanjima s mirovinskom reformom. Izostala je ključna stvar – široka i smislena društvena rasprava, s brojkama, analizama, istraživanjima.

„Ja jesam bio skloniji međugeneracijskoj solidarnosti, onom starom sistemu, prvo zato što je jednostavniji i zato što daje veću sigurnost. Ja sam u mojoj obitelji imao primjere ljudi koji su cijelu ušteđevinu izgubili u financijskim krizama. Imam rodbine u Engleskoj koji su štedjeli, došla je kriza i ti ljudi su na prosjačkom štapu. Taj rizik mirovinske reforme je ozbiljan rizik koji međugeneracijska solidarnost nema. To nije nužno točno mišljenje i treba ozbiljnom raspravom doći do stava koji ima većina“, smatra Bičanić.

Imamo li kapacitet poduzetnika koji nam treba?

No, ako prihvatimo tezu da država nije sposobna iznjedriti suvislu ekonomsku politiku i da nije država ta koja nešto treba nego poduzetnici, logično je pitati se imamo li mi takav kapacitet poduzetnika koji nam treba?

„Naši poduzetnici su jako dobri i uspješni u jednom lošem tipu kapitalizma. Koliko su dobri u normalnijem tipu kapitalizma kakvog bi većina htjela, tu mislim da postoji rupa. Renta od korupcije ide poduzetnicima, oni to dijele. Nije da političar dobije cijelu rentu, velik dio rente ide i poduzetniku tako da ne možemo reći da je jedna strana poštena, druga nije. Ja bih bio pošten, samo oni traže mito od mene“, kaže Bičanić.

Upravo zbog ekonomske politike koja nedostaje trebaju nam istraživanja. Trebaju nam znanja o vlastitoj ekonomiji koja već 20-ak godina nemamo.

„Ja bih napravio moratorij, ne bih donosio oduke godinu dana i za godinu dana bih došao s razumnim planom koji bi držao vodu, koji bi mogao braniti, koji bi imao brojeve, objavljene radove, cijela ambalaža, a do onda bi rekao samo ću krpati rupe“, rekao je Bičanić.
 

Emisiju Informer pogledajte besplatno na novatv.hr!