TRI NOBELOVKE U HRVATSKOJ 'Rješenje izbjegličke krize vrlo je jednostavno'

Jody Williams, Shirin Ebadi i Tawakkol Karman, tri su iznimne žene, dobitnice Nobelove nagrade za mir. Amerikanka Jody zaslužna je za donošenje UN-ove rezolucije o zabrani minskih polja, Shirin je prva ženska sutkinja u Iranu, koja je zbog borbe za ženska prava morala pobjeći iz domovine, a za kaznu su joj zaplijenili Nobelovu nagradu! Tawakkol je s 36 godina postala  simbolom slobode u Jemenu.

Kamera Provjerenog pratila je tri Nobelovke kroz izbjegličke kampove u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji - baš u trenutku kada se zbio teroristički napad u Parizu. Rješenje izbjegličke krize, kažu, vrlo je jednostavno.

'Osjećam da sam odgovorna učiniti što drugi ljudi ne mogu'

Nobelova nagrada za mir za njih je poput megafona. Zbog nje ih se jače i dalje čuje, a njihov cilj je biti najači glas na svijetu. Onaj za mir.

'To je odgovornost. Osjećam da sam odgovorna učiniti što drugi ljudi ne mogu. Ta odgovornost mene i ljude oko mene hrabri u naporima da spasimo svoju zemlju, ali također i svijet, jer smo svjesni da su diktatori prava prijetnja svjetskom miru. Kad se mirno borimo, jer ja sam s mirovnom inicijativom, spašavamo ne samo svoju zemlju, kad se borimo protiv diktatora i terorizma, mi smo protiv njih ne samo zbog svojih zemalja već zbog svih nacija širom svijeta, jer oni napadaju svjetski mir', kaže Tawakkol Karman iz Jemena, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2011. godine.

'Ne pada nam na pamet da nešto skrivamo i šutimo o tome'

Njezino društvo su žene, također dobitnice Nobela za mir. Amerikanka Jody Williams i Iranka Shirin Ebadi. Sve tri su dio inicijative žena Nobelovki koju su osnovale 2006. s idejom promicanja mira, slobode i jednakosti. Vođena time, delegacija odlučnih žena aktivistica proteklih dana obišla je granice i izbjegličke kampove u Srbiji i Hrvatskoj i Sloveniji. U trenutku kada su započele svoju misiju dogodio se teroristički napad u Parizu.

'Sad kad su, u mislima mnogih, ovi ljudi koji dolaze u Europu prijetnja Zapadu, to je izrazito zastrašujući razvoj događaja i voljela bih kad bih mogla reći da će Zapad reagirati na način koji će najbolje pomoći', rekla je Jody Williams iz SAD-a, dobitnica Nobelove nagrade za mir 1997. godine.

A na pitanje što bi pomoglo odgovorila je sljedeće:

'Ne činiti ono što je predsjednik Hollande učinio! Ne zvati to ratom! Čak i ako to je tzv. 'rat' treba analizirati zašto se to događa. Znate, ljudi iz Busheve administracije, koji su stvorili rat u Iraku, lažući o situaciji u Iraku sad 'imaju obraza' reći da invazija na Irak nema nikakve veze sa sadašnjom situacijom', kaže.

'Kad slušam njihove priče, to je strašno'

Bez dlake na jeziku, sa vrlo jasnom vizijom svijeta u miru, protiv oružja i nasilnog rješavanja sukoba, ove žene odlučile su se same uvjeriti u stanje na terenu. Razgovarati s izbjeglicama, prikupiti informacije o načinu na koji ih pojedine zemlje tretiraju i dati svoj glas humanom pristupu ljudima u nevolji.

'Naravno da situacija uvijek može biti bolja. No, ono što mene brine je zašto je u zemljama ovih ljudi situacija toliko loša da moraju bježati', kaže Ebadi.

Prvi na njihovoj ruti bio je izbjeglički centar Krnjača u beogradskom prigradskom naselju. Priče koje dijele ljudi koji su u Srbiju stigli preko Bugarske, zastrašujuće su.

MAĐARSKA OTVARA GRANICE? 'U ovoj situaciji ne možeš reći 'Ja nisam na ruti!''

'Bugarska policija lovi ljude i uzima im, svima, novac, mobitele. Donijeli su mi samo malu bočicu vode i potjerali me. Imaju velike palice kojima vas tuku po po glavi i tijelu. Žele vas upucati', ispričao je Muhamed iz Afganistana.

'Kad slušam njihove priče, to je strašno! Koliko puno plaćaju samo za čaj, za hranu, koliko pate zbog krijumčara, mnogo pate. Ovdje su vrijednosti zapada, to su vrijednosti ljudskih prava, pomaganja jednih drugima, to je svijet kakav želimo. Zato nam se sviđa ''zapad'', zašto cijenimo sve vrijednosti ''zapada''. Ali trebaju primijeniti te vrijednosti, ako ih ne primjene, ako zatvore granice pred ovim ljudima, kakav će to biti 'zapad', pita se Tawakkol.

Majka jedne djevojčice se onesvijestila od iscrpljenosti i djevojčica je odlutala. Srećom, odmah je vraćena svojoj obitelji. Shirin Ebadi također je morala pobjeći iz svoje zemlje. Čim je pobjegla, suprug i sestra su joj zatvoreni, imovina zaplijenjena, a ured uništen. Kao prva žena sudac borila se za ženska prava, a pobjegla je uoči izbora 2009., kada je Vlada počela ubijati ljude, kaže.

'Kad bih se vratila u Iran, odmah bi me uhitili i odveli u zatvor, ali to nije važno, ono što je važno jest činjenica da kada bih se vratila u Iran ne bih mogla biti aktivna', kaže.

Otvoreno proziva svoju domovinu

A maksimalni angažman u širenju mirovne inicijative i zalaganju za ljudska prava ove žene drže svojom odgovornošću i nužnošću. Amerikanka Jody Williams otvoreno proziva svoju domovinu zbog uloge u situaciji na Bliskom Istoku.

'Protivim se američkom vojnom 'avanturizmu' još od rata u Vijetnamu. Zaista puno razmišljam o tim stvarima. Ako se ne možemo pošteno suočiti sa našom ulogom u stvaranju kaosa koji je prisilio ove ljude da napuste svoje domove, jesmo li mi ljudi? Jesmo li ljudi? Gdje nam je ljudskost?', priča Williams.

U trenutku njihova dolaska u tranzitnom centru u Adaševcima nedaleko hrvatske granice nalazilo se oko tri tisuće ljudi. Nestrpljivo su čekali nastavak svog puta prema zapadu. Sljedeća postaja Nobelovki bio je kamp u Slavonskom Brodu. Tamo ih je dočekao Ranko Ostojić. Jedini političar s kojim su se odlučile susresti na ovom putu. Razlog je vrlo jednostavan, oko Hrvatske ne dižemo žicu, a izbjeglice tretiramo kao ljude. Potpirivanje straha i ograda je uvijek podloga za najveće zlo, upozorava Jody.

Ostojić: Nećemo dozvoliti da budemo kažnjeni zato što radimo humano

'Ako ćete napasti ljude, govorim o Zapadu, ako ćete ih napasti morate ih demonizirati. Teško je provesti rat i vojne operacije ako ljudi u vašoj zemlji vide ljude koji su bombardirani ljudima kakvi su i sami. Znači morate ih pretvoriti u nešto strašno. I, naravno, to se radi od 9.11., od bombardiranja u New Yorku', priča Williams.

Društvo straha u kojem živimo kreiralo je današnju stvarnost. Rješavanje nasilja nasiljem je začarani krug iz kojeg neće izaći ništa dobro, upozorava laureatkinja.

'Ja sam optimistični pesimist, znate jako sam cinična, ali mirovna sam aktivistica 40 godina, znači očito vjerujem u promjene. Uspjelo nam je s problemom minskih polja. Primili smo se problema koji nitko nije doživljavao i stvorili međunarodnu Povelju koja ih je zabranila i postigli odlične rezultate. Znam da je moguće, ali moguće je kad se ljudi zbliže u čovječnosti kako bi donijeli promjene i ne trebamo čekati vlade da nam kažu što da radimo. Nemamo samo ljudska prava, nego i ljudsku odgovornost da stvorimo svijet u kakvom želimo živjeti', kaže Williams.

'Pri tome smo dobili evo, kao što i one kažu, da ne ostajemo zapamćeni po tome da smo stavili žicu, da smo nekoga ubili, nekoga pretukli', poručio je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić.

Oduševljene stanjem u hrvatskom kampu

Oduševljene stanjem u zimskom kampu u Slavonskom Brodu, koji prema Ostojićevim riječima može primiti i do 5000 ljudi, ženska delegacija se zaputila u smjeru zapada. Sljedeća stanica je bila Dobova u Sloveniji. Zemlji u kojoj raste žica. Ona neće zaustaviti ljude kaže nam jedna od članica delegacije doktorica Rolla Hallan, Sirijka s prebivalištem u Londonu.

'Ima nekoliko stvari koje je važno naglasiti jer nam pomažu naći rješenje, zar ne? Cilj svih nas kao humanitaraca i advokata jest ustanoviti problem, ali onda i naći rješenje. Kad pričamo o činjenici da mnogi Sirijci bježe zbog nasilja, a većina nasilja se događa zahvaljujući napadima od strane sirijske vlade.

I kad znamo da je sedam puta više Sirijaca stradalo od strane sirijske vlade nego od ISIS-a, to vam ukazuje na izvor problema, i gdje se trebaju uložiti napori da se taj problem riješi', objasnila je.

'Ponašanje policije prema njima nije najbolje, znam da ih ne tuku ili napadaju, ali kad nose maske, i drže se podalje, odvojeni od tih ljudi to stvara loš osjećaj za njih', kaže Ebadi.

Plemenita inicijativa - kako bi zvučao prijevod njihova imena odlučila je informacije prikupljene putem artikulirati i prenijeti onima koji nešto mogu učiniti. Sljedeće adresa na koju putuju je Berlin. Ured njemačke kancelarke. Čvrsto se zalažu za mirovna rješenja, nasilje je neprihvatljivo uvijek i svugdje. Izbjeglice zaslužuju solidarnost kojom se Europa diči i koju im može pružiti ako želi. Preduvjet je naravno da u njima ne gleda teroriste već ono što oni uistinu jesu. Ljudi.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook