Menadžerica u velikoj multinacionalnoj prehrambenoj kompaniji, Stephanie Guyader, u Zagreb je na konferenciju The Art of Feminine Leadership došla u pratnji supruga. U razgovoru koji smo vodili prije intervjua spomenuli su kako je u Francuskoj, u kojoj žive, veoma neobično da otac ostaje s djecom dok majka gradi karijeru. Međutim, to je način života koji su oni odabrali. Kako su im djeca već ušla u tinejdžersku dob, i Stephanin suprug vratit će se uskoro na tržište rada. Ona za sebe kaže da je osoba s puno energije koja osim na liderskim pozicijama u multinacionalnim kompanijama mentorira mlade žene na putu u liderstvo i djeluje volonterski u europskoj udruzi koja se bavi promoviranjem raznolikosti spolova u upravnim odborima.
Što biste istaknuli vezano za svoj poslovni život, u čemu ste najbolji?
Ja sam osoba s puno energije. Mislim da je jako važno imati osjećaj za vrijednosti i svrhu onoga što radite. Ja samo pokušavam raditi s ljudima, brinuti se o njima. Ne želim samo dostaviti poslovne rezultate jer moram, već ih želim postići na ispravan način. To mi je jako važno. Mislim da radeći u tako velikoj tvrtki imate utjecaj unutar tvrtke, ali i izvan nje. Stoga je jako važno raditi posao s dobrim razmišljanjem i dobrim namjerama. Dakle, ja radim u prodaji i vrlo je važno raditi to s poštovanjem prema ljudima. Možete imati poštovanje prema ljudima i dati rezultate. Bitno je slušati ljude - i potrošače, i one s kojima radite unutar tvrtke.
Također i mentorirate mlade žene koje žele karijeru u poslovnom okruženju. Kako to funkcionira?
Zaista to volim. Upoznata s rodnom raznolikošću već 13 godina. Počela sam puno čitati o rodnoj raznolikosti i prije nekoliko godina odlučila sam da bih trebala nešto poduzimati, a ne samo čitati i slušati. Pokušala sam mnogo toga, a mentoriranje žena nešto je u čemu zaista uživam jer imam osjećaj da dajem vrijednost, da pomažem. Sve što sam sama proživjela mogu podijeliti i vidim kako to pomaže nekoj drugoj osobi. Mislim da je to jako važno jer smatram da žene trebaju podršku i moraju razumjeti da nisu same. Ponekad kada radite okruženi samo muškarcima možete se osjećati vrlo usamljenima jer ste u manjini i nitko vas ne razumije. Radim to unutar i izvan Kelloga. Dio sam grupe u Europi koja je zadužena za napredak žena u FMCG tvrtkama (op.a. - tvrtkama koje se bave proizvodima koji se prodaju brzo i po relativno niskoj cijeni, kao što su čipsevi, sokovi...).
Na vodećim ste pozicijama već neko vrijeme. Što ste naučili iz toga? Što znači biti vođa?
Biti lider znači biti odgovoran za određen broj ljudi i odgovoran za razgovor o nekim temama. Stalno predstavljate svoju tvrtku. Vaše ponašanje i vaše mišljenje vrlo je važno jer vas ljudi gledaju. Očekuju da im pokažete kako se stvari rade. Velika je to odgovornost i stoga je važno biti autentičan jer ljudi osjećaju jeste li autentični kada ste s njima. Biti vođa znači davati ljudima tu energiju kako bi se mogli suočiti s nemogućim izazovima.
Angažirani ste kada je riječ o rodnoj raznolikosti u upravama kompanija. Statistike pokazuju da muškarci i žene nisu jednako plaćeni za iste poslove. Europska komisija pokreće javnu raspravu o rješenju toga problema. Koji bi bio Vaš prijedlog kako to riješiti?
Mislim da je to veliki problem koji postoji već neko vrijeme. Moramo se nositi s tim nasljeđem i to nije lako. Živimo u svijetu koji vodi ekonomska dinamika, stoga moramo biti pragmatični i razumni, ali to se svejedno treba promijeniti. Kao i sa svime, trebamo plan. Trebamo ciljeve i trebamo plan. No smatram i da se žene trebaju zauzeti za sebe i postavljati zahtjeve. Često primijetim da žene jednostavno ne traže ništa, a ljudi to onda iskorištavaju. Vjerojatno postoji više različitih stvari koje bi trebalo smjestiti na određeno mjesto. Mislim da će vlasti morati pomoći jer kada postoji zakon, sve postaje brže i lakše. Također, treba podučiti i menadžere, bez obzira na to radi li se o muškarcu ili ženi, da bismo sve trebali tretirati jednako.
Što procjenjujete da je najveći problem s kojim se trenutno žene u Europi suočavaju? Vidimo situaciju u Poljskoj i borbu na pravo izbora protiv prava na život. Tu je i problem s plaćama. Ne smijemo zanemariti i zajednice u Europi koje i dalje dogovaraju brakove za djevojčice. Ima puno problema. No što Vi smatrate najvećim problemom u ovom trenutku?
Mislim da je to obrazovanje za djevojčice. Također, upravo ste spomenuli dogovorene brakove. To je zastarjelo i više uopće ne bi trebalo postojati, naravno. To trebamo ukloniti. U svom okruženju više sam fokusirana na rodnu raznolikost u FMCG tvrtkama. Imamo puno posla. Problem je u tome što te tvrtke i dalje većinom vode muškarci, i to je kao neko samoispunjujuće proročanstvo jer su muškarci i žene drugačiji. To nije nešto što ja kažem, to je široka korištena izjava. No, općenito govoreći, jesmo različiti, no nadopunjujemo se. Treba razgovarati i o jednima i o drugima. Velika je promjena za muškarce kada pogledate odakle dolazimo.
Moramo pronaći novi način na koji to raditi i biti pozitivni u vezi s tim. Mislim da je mnogo provedenih istraživanja pokazalo da su rezultati u kompanijama bolji kada je dobra ravnoteža između muškaraca i žena u tvrtki. Zašto? Zato što mi donosimo drugačije dodatne sposobnosti i vještine. To je ono što trebamo gledati. To nije borba, već pitanje zdravog razuma. Izazov je u tome što smo svi pristrani, a definicija je pristranosti da ne znate da se ponašate ili mislite na određeni način, a kada ste muškarac i ne znate upravljati ženom, jer je žena drugačija od muškarca, ne možete stvarati.
Opet, to je samoispunjujuće proročanstvo. Trebamo biti sigurni da smo više namjerni, da smo otvoreni prema bilo kojoj vrsti različitosti, spol je samo jedna, ali postoje i druge razlike. Samo treba prihvatiti druge zbog onoga što on ili ona jest. Tako nam je lakše nositi se s promjenama s kojima se trenutno suočavamo u svome okruženju. Stoga se ja fokusiram na to. Vjerojatno to nije najveći problem, ali ja se fokusiram na to jer tu mogu pomoći.
Prošlog je ljeta Europski parlament objavio izvješće o ženama na vodećim pozicijama u tvrtkama u Europi. Izvješće je pokazalo da većina tvrtki ima značajno veći broj muškarca nego žena u menadžmentu. Što mislite, zašto je tako?
Takvo je nasljeđe. Vrlo je zanimljivo vidjeti što se događalo u posljednjih nekoliko stotina godina. Pravila su bila da je žena kod kuće i brine se o djeci, dok je muškarac na poslu i radi. To je nasljeđe, a stvari se ne mijenjaju lako. Prema nasljeđu, donedavno jednostavno nismo davali jednaka prava ženama, posebice u nekim državama, primjerice pravo na glasanje. Stvari se vrlo polako mijenjanju. Kako bismo to promijenili... Ja se zaista protivim pozitivnoj diskriminaciji, no trebamo odrediti neke granice kako bismo ubrzali taj proces.
Jer to se ne mijenja brzo, to se mijenja sporo. Opet kažem, zato što se radi o samoispunjujućem proročanstvu. Žene ne preuzimaju nužno vodstvo i kažu ''Ja to mogu!''. Postoji manjak samopouzdanja, neke barijere, nisu uvijek shvaćene ili ih se ne podržava. Jedan od velikih izazova je porod u trenucima kada razvijate karijeru, a meni je bilo jako važno imati djecu. Kako imati oboje? To je životni krug s kojim se moramo snaći i kada radimo u tvrtki, brinuti se o tim ženama. Za nekoliko godina poželjet ćete se odmaknuti i brinuti o svojoj djeci, a tada ne radite, ne mislite o karijeri. Mislim da moramo drugačije gledati na to. Karijera više nije ravna linija, već više različitih faza, i ne odnosi se samo na žene. Kada gledate novu generaciju, oni se ponašaju itekako drugačije. Mnogi žele putovati svijetom, prestati raditi na dva ili šest mjeseci, putovati, vratiti se i imati karijeru.
To je puno drugačiji način života. Prije 40 ili 50 godina naši roditelji nisu mogli prestati raditi. Oni su imali linearnu karijeru. Mislim da je danas to drugačije, a isto je i sa ženama. Moramo biti fleksibilniji kako bismo ih poduprli. Stvar je logistike kada žene odu na porodiljni dopust, mi ih zamijenimo i one se onda vrate. To je samo pitanje organizacije. Mislim da će nam to sve pomoći da se razvijemo, ali trenutačno sporo napredujemo.
Jedno od izvješća europskih institucija kaže da je razlog zbog kojih je manje vjerojatno da će žene prihvatiti posao na puno radno vrijeme ili neku višu poziciju zbog toga što su žene njegovateljice, i mnogo više nego muškarci brinu o mlađim i starijim članovima obitelji. Sada Europska komisija želi zakonom uključiti muškarce više u obiteljske obveze, da porodiljni dopust bude dostupniji muškarcima. Mislite li da neki pravilnik ili politika može riješiti taj problem?
Mislim da ako politika kaže da je to u redu, da tada i ljudi misle ''Smijem to, to je zapravo u redu''. Prije nego što tako kažu, norma je norma, a teško je protiviti se pravilima zbog susjeda, roditelja, rođaka. ''Što ti to radiš uzimajući rodiljni dopust? Ne budi smiješan!''
To je nešto što vas boli, a to ne želite. Kada to postane u redu u politici, onda kao da imate dopuštenje za to. Zato mislim da je važno da javno kažemo kako je to u redu i damo priliku... Zapravo, kada pitate muškarce žele li se brinuti o bebi, većina će vam reći da želi. Zato bismo se trebali osloboditi strogih pravila kojima robujemo sada.
Govoreći o ženama kao njegovateljicama, to je nešto što trebamo u tvrtkama. To je ono što žene kao vođe mogu donijeti – puno empatije. Mnogo ljudi će reći da empatija i leadership ne idu zajedno, no ja čvrsto vjerujem da je to pogrešno. Smatram da je važno biti empatičan vođa. Ranije sam govorila o većoj socijalizaciji u vođenju ekonomije. Mislim da je to budućnost. Brinuti se o planetu, o ljudima, o raznolikosti.
Cilj zajedničkog rada nije samo zarada, već zajedništvo i zajednica na poslu. Mislim da to žene mogu donijeti, zaista. Ne volim stereotipe, no kada je jedna vrsta raznolikosti okupljena na jednom mjestu, stvaraju se neki specifični stereotipi. No kada muškarci i žene rade zajedno, stvara se posebna dinamika. Kada žena dolazi u grupu, drugačije je. Zato je također raznolikost važna.
Nekoliko provedenih istraživanja pokazalo je da otprilike 80 posto žena ne želi raditi za druge žene. Jeste li se Vi se susreli s time? Što mislite, zašto je to tako?
To je vrlo kontroverzno. Ja sam u poslovnom okruženju 22 godine i puno sam radila s muškarcima, tako da sam naviknuta na to. Volim raditi u tom okruženju jer sam se naviknula. Često čujem ljude da kažu ''ne volim raditi za žene'' jer će biti strože nego muškarci kao šefovi. I mislim da nam su se neki tako ponašali, ali smatram i da se to mijenja.
Mislim puno o tom komentaru, posebno kada se neka od žena iz mog tima sprema za rodiljni dopust i vidim da se ljudi boje što ću ja reći, kako ću reagirati. Važno je ispravno se ponašati i biti uzor kako bi se te stvari promijenile. Sigurna sam da je bilo takvih primjera, ali nisu se dogodili meni, tako da ne mogu o tome govoriti. No svi su moji šefovi bili muškarci i uvijek sam bila jedna od samo nekoliko žena u grupi među muškarcima. Stoga sam trebala jako dobro raditi.
Mentorirate mlade žene. Je li Vam ikada neka od njih rekla da ne bi voljela raditi za ženu?
Da.
Jeste li ih upitali zašto?
Jer smatraju da bi bilo manje razumijevanja nego kod muškaraca. A ja ne mislim da je tako. Možda su imale loše iskustvo, a ja moram poštovati njihovo iskustvo. One tako misle i ja im želim pokazati da može biti i drugačije. Napokon, ako su tako nešto iskusile, onda trebaju pokazati da može biti drugačije kada one postanu liderice. U mom okruženju, kod nekoliko žena koje su liderice nisam uočila takvo ponašanje. To je kao stereotip, pristrano. Imamo pogrešna vjerovanja. Samo trebamo biti pozitivni. Svi smo drugačiji, i muškarci i žene. Treba samo pokušati.
