Hrvatska je na petom mjestu u Europi po stopi siromaštva. A siromaštvo se definira kao nemogućnost zadovoljavanja nekih osnovnih materijalnih potreba, objašnjava stručnjak.

Galerija


''Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu. Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način'', prva je Tolstojeva rečenica popularne, ali i nesretne Ane Karenjine. Tako bi se moglo reći i za siromašne obitelji.

''Siromaštvo se definira kao nemogućnost zadovoljavanja nekih osnovnih materijalnih potreba'', rekao je Predrag Bejaković, znanstveni savjetnik, Institut za javne financije.

Prema posljednjim podacima u Hrvatskoj se čak trećina građana izjašnjava da vrlo teško spaja kraj s krajem. Sagledamo li na razini Unije brojevi su jednako zabrinjavajući.

''Mi smo negdje peti, šesti u Europi. Iznad nas su Bugarska, Rumunjska, ali čak razmjerno bogata Španjolska i nešto manje bogata Grčka. S tim da se ne trebamo samo fiksirati na samo razinu siromaštva nego koliko socijalni transferi i mirovine ublažavaju siromaštvo. Kada Hrvatska ne bi imala sustav socijalne pomoći, kada ne bi imala sustav mirovine onda bi stopa siromaštva bila mnogo viša, viša od 40 posto'', rekao je Bejaković.

Viša stopa siromaštva, s obzirom na pandemiju, očekivala se 2020. godine.

''Podaci za 2020. bi mogli biti slični 2019. jer nije došlo do velikog pada socijalnih naknada i izdvajanja za socijalne naknade, ne u onolikoj mjeri koliko je kriza uzrokovala da je došlo do povećane nezaposlenosti.'', objašnjava Nedjeljko Marković, predsjednik Hrvatske mreže protiv siromaštva.

''Mogla bi se dogoditi čak jedna paradoksalna stvar - da je došlo do ublažavanja siromaštva, ako se sjetimo da je to relativno siromaštvo. Siromašni su bili i prije u razmjerno lošem položaju, ako je netko izgubio onda su izgubili bogati pa je zbog toga moglo doći do nečega što se zove kompresija pa bi naizgled siromaštvo se moglo smanjiti što je naravno krivo'', izjavio je Bejaković.

Vladine mjere za očuvanje radnih mjesta zaštitile su najveći dio radnika iz sektora pogođenih koronavirusom pa time i krizom.

''Ono što može biti veliki problem to je ono što slijedi nakon završetka ove krize, odnosno 2022. godine, a to je da ćemo imati velik broj onih koji su propustili prilike 2020. i 2021., a tu prije svega mislim na mlade. Na one koji su trebali dobiti prvo radno mjesto, na samohrane roditelje i njihovu djecu'', rekao je.

Već su godinama statični podaci - oko pet posto građana prima različite oblike pomoći i o njima trajno ovise. Uz to 15-ak je posto onih koji uz različite naknade još nešto rade bilo privremeno, povremeno ili na nepuno radno vrijeme.

''Tih 20 posto građana, već zadnjih više od 20 godina, su u riziku od siromaštva. Drugim riječima, oni imaju nešto prihoda, ali taj prihod im ne omogućava puno sudjelovanje u društvu'', komentira Marković.

Puno sudjelovanje u društvu ne znači samo imati nešto novca na računu i jesti kvalitetnije. To znači sudjelovati u kulturnom i društvenom životu, posjećivati kina, kazališta, družiti se s prijateljima, omogućiti djeci dodatne sadržaje.

''Neke stvari koje su možda pred jednu ili dvije generacije bile odraz luksuza kao što je recimo stroj za pranje rublja ili color televizor danas su potpuno normalne i ako ih nemate kod kuće smatrate se siromašnim'', rekao je Bejaković.

Dok je novčana pomoć potrebitima ponekad predmet polemike, činjenica je da takva praksa postoje svugdje u svijetu i da je potrebna. Možda trebaju biti usmjerenija, a možda je potrebno samo promijeniti perspektivu.

''U vremenu velikog gospodarskog rasta moramo još više pomagati socijalno ranjivim skupinama da u tom trenutku oni izađu iz siromaštva. Ne kada je kriza. Kada je kriza onda radimo samo palijativne mjere'', govori Nedjeljko Marković.

Nažalost, kod nas je sve duža i češća kriza.