Ovo nije tek obična priča o prijateljstvu. Ovo je priča o sukobu mišljenja, o ljubavi i svađi. U kojoj jedni preuveličavaju dok drugi ne lupe kopitom o pod. I jednom sasvim običnom neobičnom cilju.
Pročitajte i ovo
"Da možemo sudjelovati na dresurnim natjecanjima za normalne jahače", kaže Lidija Bedeković (34). San je to koji ona sanja zapravo otkako zna za sebe.
"Kaj da velim? Jednostavno konji! Ne mogu to opisati. Moja prva rečenica koja je bila: ja hoću ponija. Ne znam, neprosto ne znam", kaže Lidija.
Sjeća se kaže da ih je kao trogodišnjakinja vidjela u jednom filmu i od tada su njezina opsesija. I najdraži motiv za crtanje. "Ti sitni detaljčići, da to mora biti tip top", govori dok crta konja.
Rodila se na bratov treći rođendan i kroz smijeh priznaje, ukrala svu pažnju u obitelji. Malo je reći da je bila mezimica.
"Bila sam dijete i mogla sam reći ja hoću neboder. Tata bi mi ga valjda izgradio ja hoću bicikl koji vozi sam, nema frke. Ali konj je odgovornost", govori Bedeković.
Lidiju ništa ne sputava
I neke se granice ipak trebaju znati. Barem što se odgoja tiče. One druge nikada joj nitko nije nametao, dapače. To što je rođena s ahondroplazijom, genetskim poremećajem koji uzrokuje patuljasti rast, Lidiju nikada nije sputavalo.
"Pa meni je ok. Ja sam se već navikla i uopće mi nije nešto. Mene bi bilo strah visine. Ne fakat, dok stanem na lojtru ja pogledam dolje, ne bih ja to", kaže Lidija koja kaže da ju nije strah biti na konju kad je mali.
Sve je u životu kaže stvar perspektive s kojom visina nema ama baš nikakve veze. I sve je prepreke u životu Lidija do sada uspješno prelazila. Sve osim jedne.
"Kad se pojavim ja vidim upitnik, zbunjenost", kaže Lidija.
I predrasude zbog kojih, vjeruje, još uvijek nema posao iako diplomu Agronomskog fakulteta ima već godinama. Potvrde na prijavljene natječaje više ni ne skuplja. Više od predrasuda ljuti je jedino što još uvijek ovisi o roditeljima.
"To nije samostalnost. Moji roditelji su se pobrinuli da ne moram, ako do toga dođe i oni me stalno podržavaju. I sa stanom, režijama, ali ja ne mogu tako doživotno. Ne želim tako. To nije korektno ni prema meni, njima. Nije", ističe Lidija.
Ako nešto želiš, to ćeš i postići
Ilustrira, smišlja dječje slikovnice, traži nekoga tko bi sve to objavio. I svu je sebe dala da ostvari najveći san iz djetinjstva. Zapravo ultimativni životni san.
"Ako ti to hoćeš, postići ćeš. Joj ne mogu. Ne! Bori se! Zakaj? Mislim ja isto velim ne mogu, ono, joj kako ćeš ti? Zapravo se više ljudi oko mene brinu kako ćeš ti? Ako hoćeš, napraviš!", objašnjava.
Na hipodromu u Maloj Mlaki Lidija je svaki dan. Pa kad obuje svoje jahače čizme, juri po njega - Marvina. Ponija za kojeg su joj prije prvog susreta dali jasne upute.
Marvina jaše dvije i pol godine
"Visoke ljude, pogotovo visoke muške ne voli", kaže Lidija.
Njega čini se zanima samo svježa trava, ali to je kaže Lidija samo gluma. Jer Marvin je itekakva mustra.
"Ako ja sad s vama pričam i ne obraćam pažnju na njega, nego ga samo držim on ode. Ne znam zašto, ljubomoran je valjda", kaže Bedeković.
U odnosu u kojem bi se jasno trebalo znati tko je gazda, kod njih vladaju nešto drugačija pravila. I po tvrdoglavosti bi prije bio magarac nego konj, ali ona mu, priznaje, ništa ne može zamjeriti.
"A pogotovo dok se meni žuri, kad moram doma, moram ga s paše spremiti doma. Isuse Bože, strgam se. Onako pogleda te, zakaj sad? Kaj već idemo?", opisuje Lidija.
Ljubav je ovo koja traje gotovo dvije i pol godine. Od dana kada je prvi put došla u Malu Mlaku kraj Zagreba.
"Kad sam ja došla prvi put tu, ja sam njega vidjela od svih velikih, i prvo sam njega zapazila… Oči u oči smo se pogledali. I to je bilo to", kaže Bedeković.
Rijetki nađu rijetke reklo bi se, ali bilo je to daleko od istine. Jer Marvin je tuđi konj, a Lidija nezaposlena i bez mogućnosti da si ga priušti. Pa je učinila jedino što je mogla. Skupila hrabrosti i Marvinovom vlasniku došla s jasnim pitanjem i željom.
"Ja bi ga htjela jahati. Toga i toga. Može! Znači, čovjek mi je dao... Ja sam se samo pojavila. Čovjek mi je na lijepe oči dao konja. Ono, jaši!", kaže Lidija.
Malo čudo koje se prije nikada nije dogodilo. Ostvarenje sna. Jer cijeli je život željela upravo takvog konja. Ponija. Oko kojeg može sve sama obavljati. Sa svojih 120 centimetara visine, Marvin je idealan za Lidiju. A inače miran karakter uz nju itekako živne.
U početku je kaže bio nepovjerljiv. Vjerojatno ga je zbunjivalo to jer je s obzirom na Lidijinih 116 centimetara visine očekivao dijete, a ne odraslu osobu. Ali brzo su se našli, naučili jedno na drugo.
"Kako imam kratke ruke, ne mogu mu iza leđa doći i očistiti nego ga moram prevariti nekako. Jel da? Jel imaš zamazana uha? Da, znam da to ne voliš", brine se Lidija o Marvinu koji ne voli ni da ga se dira po glavi, naziva ga prefriganim i tvrdoglavim. I to jasno daje do znanja.
No kada mu se trebaju staviti uzde, surađuje i tu je pravi prijatelj, kaže Lidija.
Kad Lidija nešto odluči, tako na kraju i bude
U svim je školama jahanja redovito dobivala odbijenice. Ili mogućnost da jaše, ali samo terapijski što ona nikako nije željela. U svima do ove.
Željko je Lidijin trener. Netko s kim su ona i Marvin u posljednje dvije i pol godine prošli sve faze. Od šetnje uz vođenje pa do galopa.
"Ja imam svoj posao, imam svoje konje i nemam baš previše vremena, a ni previše volje bavit se treninzima", a Lidiju je uzeo, kaže trener jahanja Željko Valuh, jer ju nitko drugi nije htio.
I kroz smijeh priznaju, Lidija tu nije ostavljala puno mjesta za izbor. A kad Lidija nešto odluči, tako na kraju i bude.
"E sad smo došli do toga da bi prešli iz rekreativnog jahanja u sportsko jahanje. Da možemo sudjelovati na dresurnim natjecanjima za normalne jahače", kaže Lidija.
Da, dobro ste čuli. 116 centimetara visoka Lidija i 120 centimetara visok poni Marvin žele biti ravnopravna konkurencija, pod navodnike, normalnim jahačima.
Dresurno jahanje zapravo je ples s konjem, umijeće njegova kontroliranja. Ali prije svega suradnja. Koja je u njihovu slučaju zbog Lidijine visine dodatan izazov.
Marvin je spreman za mirovinu, ali se ne da
"Meni bi noga trebala bit zapravo puno dulja. A noga mi ne dotiče niti konja, niti podsedlicu nego je čak na sedlu koje je debelo i kožnato i ja dok njega stisnem, on maltene skoro pa ne osjeti. Ali osjeti i po tome smo se isto našli. On osjeti šta ja pomislim. Ne znam, ne mogu to objasnit, ali on osjeti šta ja pomislim", kaže Lidija.
Iako bi sa svojih 20 godina već trebao biti u mirovini, Marvin se ne da. Odlučan u želji da ispune zajednički san.
"Vidjet ćemo kakvog će zdravlja biti Marvin, da li će Marvin moći i dalje nastaviti. Treuntno, da pokucam, je dobrog zdravlja i trenutno može podnosit sve naše treninge", govori trener Željko.
Oni su bez sumnje spremni i žele, ali nažalost još uvijek ne mogu. Natjecateljsko jahanje skup je sport, a sve što za njega Lidiji treba još je i skuplje jer se oprema mora raditi po mjeri i prilagoditi njezinoj visini.
"To sedlo je najbliže onome kako bi meni trebalo biti da bude posebno. Jer opet posebno sedlo, za sedlo po mjeri trebaju sredstva. Od 3000 eura pa na dalje", kaže Lidija.
Treba joj i kaciga rađena baš po njoj, jahaće hlače i druga oprema. A tu su i troškovi posebne hrane za Marvina, potkivanje, veterinar... Zato je prije nekoliko mjeseci Lidija pokrenula crowdfunding kampanju.
"Do sad smo skupili 315 funti, naveli smo kao 15000 funti da nam je kao cilj", dodaje Lidija koja se nije nadala ni tome. Zadnja uplata bila je prije mjesec dana.
I tada su joj rekli da je to prosjačenje, da joj je bolje da odustane. Ali ta riječ u Lidijinom riječniku ne postoji. Jer biti malen, možeš biti jedino duhom. A to najbolje znaju njih dvoje. 116 centimetara visoka Lidija i 120 centimetara visok Marvin. U lovu na nedosanjani san.
"Marvin je najbolji na svijetu. Kao i ja", zaključuje Lidija.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
