Ana (35): Svima odreda u splitskom rodilištu – SRAM vas bilo!

Hoće li ići s punim identitetom u javnost ili ipak ne? Ana se dugo ‘lomila’. Odluka o zaštiti identiteta ‘pala’ je nakon razgovora sa suprugom, koji joj je beskrajna podrška, zbog njihove djevojčice i posla kojim se Ana bavi. Naime, obzirom na njezinu izuzetno traženu stručnu spremu, radi posao koji je više ‘muški’, nego li ‘ženski’. Odlučila se za privatnost, no nadležne institucije i uredništvo su, naravno, upoznati sa svom dokumentacijom. Ukoliko ste doživjeli neku nepravdu, uočili nepravilnosti ili želite da se o nekim problemima javno progovori pišite nam na moj.report@novatv.hr. Tu smo za vas! Anina priča: 'SAMA sam rodila MRTVO dijete, niti nakon 9 mjeseci nema odgovora Ministarstva zdravlja!'

Pročitajte i ovo D8 bila zatvorena za promet Težak sudar busa i dvaju auta u Dalmaciji: Četiri osobe prevezene na pružanje liječničke pomoći Prikaz lošeg stanja Pogledajte koliko zarađuju liječnici i medicinske sestre u Hrvatskoj, a koliko u ostatku svijeta

Anino pismo primili smo na redakcijski mail moj.report@novatv.hr 2. listopada. Noć ‘iz pakla’ se dogodila 28. siječnja ove godine, u rodilištu KBC Split.

‘Evo kratkim pismom da Vam se javim s mojim iskustvom iz te ‘mesnice’, jer da se mene pita ja bih u splitskom rodilištu zabranila obavljanje poroda. Pročitajte moj mail, pa ćete vjerojatno doći do istog zaključka. Prvo dijete rodila sam u splitskom rodilištu 2009. godine, u starom rodilištu, nakon 21 sata poroda sa sporadičnim nadzorom i naposlijetku hitnim carskim rezom.

Žalim danas što već tada nisam pričala kako se ti doktori i to osoblje odnosi prema ženama i majkama, jer možda bi danas situacija bila bar malo bolja. Dobila sam zdravu curicu, pa je sva psihička i fizička bol koju su mi nanijeli bila u tom trenutku zanemariva.

22. siječnja ove godine (2013.) zaprimljena sam u splitsko rodilište (KBC Split), zbog trudova i puknuća plodne vode u 24 tjednu trudnoće. U kratkim crtama ću Vam opisati sve što se dogodilo u idućih 7 dana, dok na kraju moj dječak nije rođen mrtav.

Punih 7 dana nijedan doktor nije sa mnom popričao, nisam znala što mi daju od lijekova, ni što se dogodilo, ali su me zato čitavo vrijeme natjeravali preko cijele bolnice po ultrazvucima, dok mi je plodna voda, naravno pritom sve više curila. Sedmi dan po primitku u bolnicu u 3 sata ujutro, ponovno sam dobila trudove da bi me nakon 30-sekundnog pregleda vratili u sobu u kojoj sam spavala da sama rađam svoje dijete. Od 3:25h ujutro do vizite u 7.00 h mene nitko nije ni pogledao. Dobila sam od sestre paket kompresa da prostrem na krevet, kako krvlju ne bih uprljala posteljinu, te uputu da lijepo odšetam do svoje sobe i da rodim.

Ja sam svoje dijete rodila sama u sobi br. 2 na patologiji trudnoće, 3. kat u 21. stoljeću, u bolnici grada pod Marjanom, pokrivena plahtom KBC Firule. U 7.30 su me takvu sproveli na kiretažu ‘na živo’. Sestra se objesila na moju lijevu nogu, a jedan doktor na desnu nogu, da se ne mičem, a drugi doktor je započeo kiretažu. Fizičku bol možda netko može zamisliti, možda mi jadne žene i možemo i moramo preživjeti da nam netko bez ikakve anestezije, lijeka ili makar utjehe ‘struže’ utrobu 40 minuta s kiretom, ali vjerujte mi psihičku bol, koju žena u tom trenutku proživljava je - nemoguća i nemjerljiva.

Ja sam sve čula i osjetila. I kad su mog dječaka ubacili u kutiju i kad su iz mene izvlačili pupčanu vrpcu, a onda škljocanje instrumenata, struganje.

Sve riječi koje su u tim trenucima meni bile upućene od strane ta 3 medicinska djelatnika, od kojih dvojica položiše Hipokratovu zakletvu bijaše ‘Ne mičite se i ne tresite se, jer nećemo nikad završiti!’.

Vjerujte mi za mene nikad i neće.

Pri samom završetku kiretaže, doktor s moje desne noge , vjerovali ili ne - izvadi čokoladicu i tako zvačući napusti box. Tijekom cijele te torture ja sam ležala u boksu br. 1 sa širom otvorenim vratima, gdje su u hodniku par metara dalje šetale trudnice da potaknu trudove, pa su one bile izložene meni, a i ja njima u svom jadu. Nakon toga su me prekrili plahtom i ostavili tu da ležim sat vremena, nakon čega su me vratili u sobu br. 2. U sobi br. 2, gdje sam u noći rađala, dočekala me vlastita krv na podu. Tad sa sebe skidam krvavu spavaćicu i počinjem čistiti pod. Recimo da je to bila suluda i iracionalna radnja majke koja je izgubila dijete. Po prvi put pozivam sestru da mi da drugu spavaćicu, a ona odgovara: ‘Nemojte me zvati za takve gluposti, imam ja pametnijeg posla!’.

Do izlaska iz bolnice i sutrašnje vizite više nikoga od tih ‘ljudi’ nisam ni vidjela. Muž je došao po mene, a glavna sestra odjela nas je ispratila riječima da ja dobro trebam osunčati jajnike i da bi se moj muž trebao neko vrijeme suzdržati od skakanja po meni.

Sve ovo gore navedeno sam već napisala u veljači i poslala Ministarstvu zdravlja, a osobno sam bila kod predstojnika rodilišta dr.Strinića, koji me saslušao. Morala sam kod njega ugovoriti pregled da bi došla ispričati svoju priču.Tada sam i dr. Striniću rekla da ću pričati svoju priču svima koji je žele slušati, jer nitko, ni čovjek, a ni pas nije zaslužio da ga netko u svoj osobnoj boli i muci još i dodatno povrijedi.

Nema kod tih ljudi, govorim u množini, jer ih je više, ni ljudskosti ni samilosti. Eto, dok sam Vam ovo pisala, opet sam plakala, jer se uvijek sjetim kako ta ‘bolnica’ sa svojom etiketom ‘prijatelja djece’ nije bila prijatelj mog djeteta. Da sebi dam oduška za kraj priče, ja im poručujem svima odreda: Sram Vas bilo!

Ja više u to rodilište neću nogom kročiti, već ću potražiti bolnicu koja je istinski prijatelj majki i djece ove zemlje.

Hvala.’Ministarstvo zdravlja nije reagiralo 9 mjeseci na Aninu predstavku, jer ‘nisu imali kontakt podatke’

Nakon primitka Aninog pisma, krećemo u potragu za odgovorima. 3. listopada, na mail glasnogovornice Ministarstva zdravlja Tamare Marinković šaljem upit. Ukratko pojašnjavam o kakvoj se priči radi, prilažem i dopis koji je gospođa poslala redakciji, napominjem kako se gospođa obratila već pismenim putem i na koju mail adresu ministarstvu. Još u veljači ove godine. I obzirom kako joj se niti nakon nekoliko telefonskih poziva nitko nije očitovao, odlučila je to očitovanje zatražiti – javno.

>> FOTO Evo u kakvim uvjetima rađaju Varaždinke!

Prvi odgovor Ministarstva zdravlja stiže već idućeg dana. ‘Gospođa se obratila Ministarstvu zdravlja kao Ana XY te je za navedenu pacijenticu zatraženo očitovanje Klinike za ženske bolesti i porode Kliničkog bolničkog centra Split. U dostavljenom očitovanju navedeno je kako u evidencijama o zaprimljenim pacijentima Klinike i medicinskoj dokumentaciji nema podataka da se ista obratila za pomoć. S obzirom na činjenicu da se gospođa A. obratila bez kontakt podataka, odnosno adrese stanovanja ili telefona Ministarstvo zdravlja nije bilo u mogućnosti odgovoriti’ , izvijestila nas je dopisom Vesna Rems Dobrin, viša stručna savjetnica Ministarstvo zdravlja.

Tada sam u dogovoru s Anom, koja se začudila kako jedno ministarstvo ne može pronaći jednu rodilju, uputila sve njezine kontakte nadležnima, a koji su nas prošlog petka, 10. listopada, izvijestili kako je ‘zdravstvena inspekcija Ministarstva zdravlja zatražila očitovanje na navode iz predstavke od KBC-a Split’, izvijestila nas je dopisom Vesna Rems Dobrin.

Iz KBC Split su nam odgovorili kako ‘očitovanje možete očekivati u ponedjeljak 15. listopada’, telefonski nam je poručeno iz ureda sanacijskog ravnatelja dr. Kolje Poljaka.

Ana mi je u razgovoru odgovorila na još neka pitanja.

Jeste li uspijeli doznati koji je bio uzrok smrti djeteta?

‘Uzrok je, a ovo ja samo pretpostavljam, nitko nikad nije mi ništa ni rekao, prijevremeni porod, a do puknuća plodne vode je došlo uslijed infekcije. Ja svih tih dana u bolnici nisam dobila nikakvu informaciju, samo sam poslije u razgovoru s osobnim ginekologom saznala da imam bakteriju koje je mogla, a i možda i nije uzrokovala puknuće plodne vode. Moja opet pretpostavka je da se dijete jednostavno kad je nestalo plodne vode,ugušilo. Patološki nalaz nije ništa pokazao osim upale i prisutnost bakterije koja zna nekad u trudnoći izazvati prijevremeni porod, ali ne uvijek. Sva ova saznanja ja imam uglavnom iz razgovora s drugim liječnicima izvan bolnice i s interneta.

Po izlasku iz bolnice dugo sam primala antibiotik i tablete željeza te ponavljala briseve dok bakterija nije nestala, a to je bilo 10.05. Svo to vrijeme sam bila na bolovanju osim zadnjeg mjeseca gdje mi je firma dozvolila rad od kuće’.

Zašto ste uputili predstavku Ministarstvu zdravlja?

Zbog idealiste u meni koji vjeruje da netko čita ovakve priče i spreman je svojim vremenom i svojom brigom zauzeti se za prosječnog građanina, a u mom slučaju i za mog dječaka koji je zaslužio, ako već njegova majka nije, bar malo poštovanja, a ne da nitko niti ne prizna činjenicu da je u ovoj priči riječ o ljudskom biću.

Što ste očekivali od razgovora s tadašnjim predstojnikom Klinike za porode KBC Split dr. Strinićem, nakon tog traumatičnog događaja?

Dr. Strinić s kojim sam razgovarala je, moram napomenut, bio izuzetno pristojan i susretljiv i iznenađen. Dobila sam dojam da nije ni u mogućnosti ništa poduzeti. Rekao je da može uzeti moje pismo, razgovarati s njima, a što je bilo od toga, ne znam.

Kako su to sve proživjeli suprug i djevojčica?

Moja je cijela obitelj zaprepaštena i ogorčena, dijete je nekako to uz puno razgovora i ljubavi nadišlo. Al’ dan danas kad krenem kod doktora boji se hoću li u bolnicu. Vjeruje da joj je braco zvjezdica na nebu.

Iz Ministarstva zdravlja su poručili kako u predstavci nisi ostavila kontakt podatke, pa zato nisu istraživali što se dogodilo, kako to komentirate?

Mislim da kao i svi u državi tako i doktori tako i birokracija, nitko ne diže glas za drugoga, nikoga nije više briga za ikoga i sve se uvijek želi pomesti pod tepih. Ako se ne događa nama, nije nas briga. Ima jedna pjesma još iz doba II. Svjetskog rata koja otprilike kaže: ‘Kad su došli po komuniste nisam se bunio jer nisam bio komunista, kad su došli po demokrate nisam se bunio jer nisam bio demokrata, kad su došli po Židove nisam se bunio jer nisam bio Židov, a kad su došli po mene nije više nikoga bilo da se pobuni’...

Što očekujete da će se dalje dogoditi, tražite li sankcije za liječnike?

Za mene osobno nije nikakvo zadovoljstvo da netko dobije otkaz već bi stvarno u lijepom i pravednom svijetu voljela da to medicinsko osoblje pročita priču, zastane i promisli, zamisli na trenutak da sam i ja nečije dijete i majka i prijatelj i žena i da kaže bar sebi ako ne svijetu da ga je sramota i jad i stid da se tako nešto dogodi bilogdje na svijetu. Ja bih se duboko zasramila i pobrinula da se nikome ne ponovi. Mene osobno zaprepaštava nedostatak empatije i brige od ljudi u ovoj priči koji bi po samoj činjenici da su zdravstveni djelatnici trebali biti ogledalo humanizma i suosjećanja.

Zašto ste se odlučili svoju priču podijeliti s javnošću?

Da se ne ponovi, da se stanje promijeni, da ljudi znaju kako je tim ženama koje prilikom najsretnijeg događaja u životu proživljavaju stresove i neugodu i u pričama sa sretnim završetkom. I rekla sam i dr. Striniću i ponavljam - svima ću pričati svoju priču, na portalima, po svijetu, strancima, pa nek se zna da je vrijeme da se netko ako ništa - zacrveni od srama. U inozemstvu žene rađaju uz epiduralnu, u apartmanima, u kadama i po kućama, u svojim sobama. Dostojanstveno uz obitelj i prijatelje, a u Splitu rađaju same u sobama, s kiretažama na živo i uz zlurade komentare svakoga tko se nađe blizu.

Je li vam cilj ovime potaknuti i ohrabriti druge žene da se jave sa svojim pričama, da ne šute o takvim situacijama?

Apsolutno, pozivam ih ako ništa da nekom sutra bude bolje, a ne da takvo psiho-fizičko zlostavljanje nekom obilježi život. Danas su žene već i počele pričati o tome, o zaboravljenim tuferima i posteljicama. Ispada da za rodit’ treba voditi zaštitara i pola obitelji al’ ne da sudjeluju u porodu već da vas zaštite od maltretiranja. Osobno neću više ići u tu bolnicu i da se ne dovedem u poziciju pa da uđem u konfrontaciju s nekim od ondje prisutnih navodnih zdravstvenih djelatnika.

Ministarstvo zdravlja i zdravstvena inspekcija je, nakon što su iz naše redakcije dobili sve Anine kontakte, konačno nakon 9 mjeseci od događaja zatražilo očitovanje KBC Split. Što ona njima ima za poručiti?

‘Poručila bih svima, i Ministarstvu da treba uvesti osobnu odgovornost doktora, da šefovi odjela moraju nekome odgovarati za ovakva ponašanja, da su medicinske sestre tu da pomažu i da budu nada pacijenta, a ne noćna mora. Poručila bih da netko mora uvesti reda i ispitivati ovakve slučajeve kad se dogode, a ne ih zataškavati. Ja osobno stojim na raspolaganju svima iz Ministarstva i splitskog rodilišta za razgovor, pa i konfrontaciju ako treba. I ovim ih putem molim da imenuju doktora,sestru ili bilo kojeg čovjeka koji je bio nazočan mom porodu 27. siječnja kad je moj sin rođen mrtav, a ako ne mogu navesti tko je to bio, a ne mogu , jer nikoga bilo nije, da mi onda odgovore je li to normalna praksa hrvatske medicine? Isto tako ako vjeruju da je kiretaža bez lijekova praksa u svijetu i kako reče jedan doktor iz te bolnice ‘to je neugodno, a ne bolno iskustvo’ , neka je preporuče Europi i svijetu, jer možda to nitko u svijetu ne zna, možda bi trebalo patentirati?

Ženama poručujem da pričaju i prigovaraju i ne prihvaćaju takve događaje kao da su nužno zlo već čista nepravda i nema za njih izgovora’, poručila je završno Ana u svojoj ispovijesti za Dnevnik.hr.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook