Europa je Karadžića poslušala

'On je taj koji upravlja postupkom, a ne sud'

Piše Ivana Petrović, 29. listopada 2009. @ 14:15

U Haagu je počela još jedna velika predstava. Dugo očekivano i dugo najavljivano suđenje balkanskom krvniku Radovanu Karadžiću već na početku razbilo je nadu u pravdu svima, ponajprije žrtvama.

Nije posebno potrebno govoriti za što je sve Karadžić optužen. Jer optužen je za najgore ratne zločine uključujući i genocid. Za taj zločin nad zločinima Karadžić je optužen čak po dvije točke, što je presedan u povijesti optuženja haaškoga tribunala. 26. listopada pred sud su stigle žrtve rata. Majke Srebrenice, žene koje već godinama skupljaju komadiće svog razorenog života, koje već godinama po jamama gledaju kosti svojih najmilijih - sinova, muževa, braće, očeva, djevera - autobusima su stigle u Haag. Nadale su se da će iza stakla, s galerije tribunala moći gledati u oči svojem krvniku. Mnoge od njih stigle su odjevene u dimije, tradicijsku odjeću koju i danas nose. Ali Radovan Karadžić nije se pojavio pred sudom. I odbija se pojaviti dok god on ne bude spreman! Bilo mi je teško gledati suze i slušati jauke tih jadnih žena. Nakon rasprave nisu mogle suzdržati svoje emocije. Isto tako bilo mi je teško gledati kako ih doživljavaju strani kolege. Deset posto stranih novinara razumjelo je što se događa, prilazili su im sućutno i s respektom. Ostali su to tretirali kao 'robu', kao 'dobru sliku ili dojmljivu fotografiju', kao 'neizbježan dio balkanskog folklora... 'Došao sam tu bez veze, ni za šta', kazao mi je kolega iz jedne europske zemlje. On dakle nije ništa shvatio. Nije shvatio da ima veliku vijest. Nije shvatio kontekst Karadžićeva nepojavljivanja ni da je haška pravda još jednom /ne/namjerno 'omanula'!

Stiže cirkus Karadžić

Pod pritiskom medija i više od 300 akreditiranih novinara sudac Kwon odlučio je suđenje početi jalovim rješenjem. Uvodna riječ tužitelja je održana. Glavna tužiteljica u ovome
postupku je Hildegard Uertz-Retzlaff... Njemica, koja je, kad je vidjela u koju se komediju pretvara suđenje Šešelju, razočarana napustila haško tužiteljstvo i otišla na ad hoc sud za Libanon. U predmet Karadžić vratila se posebnom molbom Sergea Brammertza. Mi je pamtimo kao tužiteljicu koja je protiv Miloševića zastupala optužnicu za zločine počinjene u
Hrvatskoj. Zaštićeni svjedok, visoki obavještajac koji je minuciozno opisivao kovanje rata i krvavi raspad Jugoslavije bio je 'as u rukavu' gđe Hildegard. Pun pogodak. Ali Milošević je umro bez presude. Nedvojbeno sumnjivom smrću. Predmet koji je po optuženju bio čist kao suza - onaj Vojislava Šešelja pretvara se u cirkus, a na pomolu je, čini se, još jedan cirkus - cirkus Karadžić. On je preuzeo Miloševićevu i Šešeljevu 'šprancu' opstrukcije postupka. Sud je to odmah znao, čim je Karadžić doveden u Haag. Nije mu postavio, tj. nametnuo odvjetnika po službenoj dužnosti, slijedom 'lekcija' iz suđenja Miloševiću i Šešelju, nije odmah oblikovao pravni mehanizam koji će Karadžića dovesti pred sud kad sud to odredi, a ne kad odredi Karadžić. Ovako, suđenje će početi u pravom smislu riječi kad to kaže balkanski krvnik.

Karadžić je glavni, a ne sud

On upravlja postupkom, a ne sud! Stoga, nakon Miloševića, koji je umro bez presude, nakon Šešelja, na čijem se suđenju više ne zna tko pije tko plaća, nakon Miloševićevih obavještajaca Stanišića i Simatovića, koji su pušteni na obranu sa slobode, nakon puštanja Biljane Plavšić itd. - imamo s punim pravom sumnjati da je na djelu velika
demontaža, zatiranje tragova sveobuhvatnog velikosrpskog zločinačkog plana, politička amnestija Srbije koju će provesti Haaški tribunal iliti institut laboratorijske pravde kako ga u
svojoj publicistici naziva Višnja Starešina. 'Europu treba odj... i pustiti je da se vrati kad obavimo posao', kazao je Karadžić na jednoj od skupština bosanskih Srba, a citirao ga tužitelj u uvodnoj riječi. Od svih ta mi je rečenica ostala u
pamćenju. Bilo je i gorih, potresnijih, ali ta je ona koja je odredila budućnost. Jer Europa je tada Karadžića poslušala! Ona se doista vratila kad su on i njegovi odradili posao. Ženevska mirovna konferencija za bivšu Jugoslaviju bila je institut pod čijim su plaštem lord Owen i ostali zapravo Miloševiću i velikosrbima, a među njima i Karadžiću, jamčili
eskalaciju rata. Konferencija koja se zvala 'mirovna' zapravo je bila najvažniji podupirač, politički okvir stvaranja velike Srbije.

Britanci i Francuzi znali su što se sprema

I dok je Hrvatska naivno svaki u Ženevi potpisan mirovni sporazum slavila kao diplomatski uspjeh, Milošević je napredovao. U tom kontekstu valja gledati i najveće Karadžićevo i Miloševićevo zlodjelo, genocid u
Srebrenici. Što se sprema u toj maloj enklavi pod zaštitom UN-a, koja strateški nije bila važna nikome (čak ni Izetbegoviću), doli Miloševiću, britanski i francuski obavještajci su znali 6 mjeseci prije. Računalo se na 300-500 mrtvih. Ali stvar je izmaknula kontroli... Pobijeno je najmanje 8.000 muškaraca, među kojima je bilo i dječaka. Haaški sud je te 1995. godine već 2 pune godine u mandatu. Po onome što piše u njegovu statutu, upravo je taj sud bio zadužen za
sprečavanje masakra u Srebrenici - pravodobnim uhićenjem Karadžića, Mladića i Miloševića. Tu su prvi, po meni i zadnji put, maske pale. Tu se najjasnije vidjelo da su neke članice Vijeća sigurnosti sud odmah u startu zamislile kao instituciju - velikog političkog kreatora budućnosti regije kojom će upravljati njihovi obavještajci i diplomati. Zgrožen slikama iz Srebrenice, prvi glavni haaški tužitelj Goldstone na svoju ruku i uz veliko protivljenje međunarodne diplomacije podiže optužnicu protiv Karadžića i podnosi ostavku. Po gotovo istom modelu njegova nasljednica Louise Arbour optužuje nekoliko godina poslije Miloševića. Karadžić i Milošević su još te 1995. i nakon Srebrenice rado viđeni gosti, partneri u pregovorima, jamci stabilnosti. Strašno!

Holbrooke rezultatu genocida dao legitimitet

Ipak, dogodila se iznimka, Oluja, veličanstvena akcija koja je zauvijek razbila u paramparčad ideju velike Srbije bez ikakve mogućnosti da se obnovi. Ante Gotovina, general hrvatske vojske, ide dalje i spašava Bihać od srebreničke sudbine i ostvaruje osnovne pretpostavke za ono što će
uslijediti - za Daytonski mir. Što se dogodilo u Daytonu? Kratkoročno puno - zaustavljen je rat. Dugoročno - malo. Richard Holbrooke, kojeg svi slave kao 'spasitelja' i arhitekta mira, u tom je trenutku samo zauzeo niše koje su iz razloga oportuniteta upraznili lord Owen i ostali lordovi kovanja rata na Balkanu. On je u Daytonu legalizirao Karadžićev posao i,
suprotno svim međunarodnopravnim i humanitarnim načelima, rezultatu etničkog čišćenja i genocida dao legitimitet. Godinu poslije on je očito Karadžiću ponudio džentlmenski sporazum da se povuče iz politike i da ga naslijedi Biljana Plavšić. Karadžić očito ne laže kad
kaže da mu je Holbrooke tada zajamčio amnestiju od kaznenog progona. Samo što Karadžić to neće moći dokazati. Jer zato se ti sporazumi i zovu 'džentlmenski'. Godinama je bio u Srbiji, bijeg iz Bosne mu je, prema svim raspoloživim izvorima omogućio NATO. U međuvremenu se na suđenju Biljani Plavšić kao svjedok njezine obrane pojavljuje Carl Bildt (prvi visoki predstavnik u BiH) i smješta je u luksuzan švedski zatvor iz kojeg je netom puštena.

Europa je Karadžića poslušala!!!

Britanac Paddy Ashdown, dolazi na mjesto visokog predstavnika za BiH i odmah smjenjuje Munira Alibabića Munju, glavnog obavještajca 'task forcea' za lov na Karadžića - čovjeka nazvanog balkanski Wiesenthal... Da
bi izrelativizirala lov na Karadžića i postigla svoj konačni cilj - teoriju građanskoga rata u bivšoj državi (a ne agresije) britanska diplomacija u rezoluciju Vijeća sigurnosti na veliko
čuđenje mnogih uspijeva 2002. naknadno ubaciti generala Antu Gotovinu i izjednačiti ga s Karadžićem i Mladićem. Godinu prije podignuta je optužnica za Oluju, kao glavni politički instrument - proizvod laboratorijske pravde, namijenjen Hrvatskoj za otežavanje njezina tada taman
započetog (2001. je parafiran SSP s EU) izlaska iz političke močvare zvane zapadni Balkan. A najveći balkanski krvnik uhićen je slučajno, kao projekt srbijanskih i inih tajnih službi
zvan dr. Dabić, i to isključivo zbog banalnog razloga - sitnih prijepora i animoziteta na relaciji predsjednika i bivšeg prvog obavještajca. Karadžić je, zanimljivo, u pritvoru bio već 3 dana
kad je vijest o njegovu uhićenju puštena. Njegovim slučajem, odmah su počeli upravljati oni ili nasljednici onih sa ženevske mirovne konferencije. Europa je Karadžića doista poslušala!!!