Tako mjesec dana nakon velikog potresa govori jedna Siščanka. Od 6,3 po Richteru stradao je i njezin stan.
"Ovaj vikend počinjemo s popravcima, svaka se prostorija mora obnoviti, dio je popucana žbuka, zatim pojačavanje nekih zidova. Riješit ćemo to, bar još imam zidove...", govori napola u ironiji.
Hodam po cesti, po nogostupu je opasno
Opisuje kako sada izgledaju dani na Banovini.
"Noćas je treslo sedam kilometara od Siska. Bome se osjetilo i čulo. Čula sam se s bliskim ljudima, zanima me kako su. I jedni drugima pružamo potporu. Kako život ide dalje, moram i ja.
Zatim spremanje za posao. A na posao idem u centar grada. Svaki dan gledam zgrade i vidim svaki dan nešto novo što je na rubu rušenja. Hodam po cesti jer je po nogostupu preopasno, tako i drugi. Kad odradim posao, natrag doma u demolirani stan. Vikendima radimo na popravcima. Navečer, prije spavanja, priželjkujemo miran san, a svjesni smo da je to trenutačno luksuz", prepričava.
S potresom se tamo i dalje živi. I s posljedicama velikog i s bezbrojnima manjima.
Mjesec dana ne spavamo mirno
"Aplikacija s potresima zazvoni nekoliko puta s manjim potresima, onima ispod dva po Richteru. Da, aplikacija stvara dodatan stres, ali s druge strane, vidimo gdje je točno epicentar. Na neki način to je dvosjekli mač. Također, često nam se učini da malo trese, trauma radi svoje, a i utječe na srednje uho sve to, pa na aplikaciji onda provjeravamo je li stvarno bio potres ili nam se učinilo", kaže.
A učini im se često. Svaka buka aktivira traumu. Trzaju se na sve zvukove.
"Dječja igra u susjednim stanovima u zgradi, tamo gdje još ima djece, postala je opterećenje. Skakanje i lupanje nas štrecne, je li potres opet. Nezamislivo je to ljudima koji to nisu doživjeli. Preživjeli smo rat i granatiranje grada, ali ovo mi je gore... Mjesec dana ne spavamo mirno i trčimo na sigurno, gotovo svaki dan tako. Najgore je kad čuješ grmljavinu i onda počne tresti, a ne znaš hoće li ovaj biti jak ili slabiji potres... Ljudi pate, svi mi koji ovdje živimo", kaže.
Petrinja se nikad neće oporaviti
S nama je podijelila i dio svojih razmišljanja o ulozi države.
"Još država ne zna na koji način i gdje se možemo obratiti za pomoć oko obnove, kažu da će biti sve spremno za mjesec dana. Očito potres u Zagrebu nije bio dovoljan da naprave plan za spašavanje i obnovu. Jer da to imaju, bili bi odmah spremni za našu županiju. Plaćam porez, plaćam državni aparat i logistiku, plaćam vojsku. Vojska ima mehanizaciju i ljude, dakle resurse da nam pomogne. Gdje je vojska? Još nisu raščistili ruševine. Država se pokazala nesposobnom, a nas su spasili i dalje nas spašavaju volonteri.
Država je potpuno nespremna i birokracijski orijentirana. Samo pričaju, konkretna djela tek su u povojima
Petrinja se nikad neće oporaviti od ovoga, mladi ljudi odlaze jer su tu ostali bez svega. Sisak će se još godinama oporavljati, a sam grad izgleda stravično... Hodate po centru po cesti jer je opasno po nogostupu. Svaka druga zgrada u centru ima crvenu naljepnicu i spremna je za rušenje. Horor.
Teško je, a tek kad potresi prestanu, tek onda može početi oporavak od traume", zaključuje.
Pokazna vježba
Spašena u zadnji tren
nastavak drame
