Bio je običan petak, na poslu sve uobičajeno, lagano se već osjeća blagdansko raspoloženje unatoč tome što su izbori pred vratima. Čekamo presicu Nikice Jelavića, razmišljam kako ću poslije posla kupiti poklone za Božić da baš ne čekam zadnji dan. Zove me muž s pitanjem što se to dogodilo u školi. Hladno odgovaram – ništa, da je nešto bilo zvala bi me učiteljica, zašto pitaš? Rekao mu je frend da je čuo da se nešto dogodilo. Kažem mu javit ću ti ako nešto čujem. Nakon nekoliko trenutaka u roditeljsku grupu mog mlađeg djeteta netko pošalje poruku – kako su djeca? Ha? Ulovila me panika. Očito se ipak nešto događa, bila bi prečudna koincidencija da je još netko nešto čuo, a da nije ništa. No, i dalje mislim učiteljica bi zvala da je nešto bilo.
Prenosim informaciju redakciji, kolege zovu policiju, policija bez ikakvog odgovora. Čak se ni ne ljutim što ne kažu ništa jer, mislim si, možda i nije ništa, pa zato nisu ništa ni javili. Sad već ima više poruka i u grupi mlađeg, ali i u grupi starijeg djeteta. Obuzima me strah. Nitko ne zna što se događa, ali čuli smo da je ispred škole policija, hitna... Znam da nije dobro. Zvoni mi mobitel, nepoznat broj. Mislim si, ako me sad zovu da mi ponude nagradu zdravstvenog centra ili nekog osiguranja ili da me pozovu na neki glupi božićni domjenak, bacit ću mobitel u smeće. Pomalo ljutito se javim na nepoznati broj.
"Mama, ja sam, dobro sam. Najviše se brinem za brata..."
"Molim?!!", glasno izgovorim. "Mama, ja sam, dobro sam, sad smo u kantini, neki je čovjek ušao u školu i nožem napao učiteljicu i neku djecu", u dahu i potreseno ispričao mi je sin.
"Najviše se brinem za brata, ali vidio sam ga kroz prozor, on je dobro", dodao je drhtavim glasom. Kolege opet zovu policiju jer ja sam izvan sebe i krećem prema školi. "Nemamo još informacija", hladno odgovaraju. Vozim se prema Prečkom, svašta mi pada na pamet. Što se dogodilo, jesu li druga djeca dobro, je li istina da je netko stradao... Počela su naklapanja i dezinformacije, a meni samo treba istina. Istina treba svima, svima koji čitaju da se nešto dogodilo.
Istina najviše treba roditeljima čija djeca idu u tu školu. Zovu me mame i tate djece iz razreda, nadajući se da mama novinarka zna više.
Smirujem ih da su naša sva djeca dobro, ali ni sama ne znam je li to istina. "Bit će sve u redu", kažem, a znam da možda lažem. Na putu od posla do škole, vidim helikopter koji ide u tom smjeru i posve mi je jasno da nije dobro. Nikako nije dobro. Iz auta zovem policiju. "Dobar dan (valjda sam to rekla). Novinarka Lana Ružičić s portala DNEVNIK.hr, molim Vas, možete li mi sad napokon reći što se dogodilo u školi?", pitam pristojno. "Bit će priopćenje uskoro", kaže muški glas.
E sad više nisam pristojna. "Znate šta, ja vas sad zovem i kao mama dvoje djece koja idu u tu školu, recite mi što se dogodilo", glasno, ali kroz suze kažem. "Uskoro će priopćenje", odgovori smireno muškarac. "Ne želim priopćenje, želim da mi sad kažete što se dogodilo... Jesu li djeca živa, što je s učiteljicom, je li napadač na slobodi. Sram vas bilo, roditelji su u strahu, djeca na igralištu plaču, vrište i povraćaju, a vi mi kažete da čekam priopćenje skoro sat vremena nakon događaja. Sram vas bilo", vičem na gospodina znajući da nije on kriv, ali ne mogu si pomoći.
I kasnije je bilo teško prijeći barijeru informacija. Znam, dugo radim ovaj posao, da policija ne smije istrčavati s informacijama, da moraju sve provjeriti, da moraju javiti roditeljima. Sve znam, ali pobogu recite da je napadač pod nadzorom, bar da znamo da opasnost više ne postoji. I poslije, od silnog GDPR-a ili kakve već korektnosti, ne kažu da je stradao dječak, pa neki mediji pišu curica. Ma da, nije važno, svejedno je teško i grozno, ali žrtva, mali heroj, ne zaslužuje da prtljamo i griješimo.
Policija je šutjela dok je Hrvatska plakala
Ovo je još jedan tragični događaj u kojem se pokazalo, znam tek se treba utvrditi bla bla bla, da je sustav pogriješio. Napadač nije bio tamo gdje je trebao, djeca su zadnjeg dana polugodišta i nekoliko dana prije Božića umjesto na najsigurnijem mjestu na svijetu bila na poprištu groznog zločina. Policija je šutjela dok je Hrvatska plakala i jecala jer znate – pravila. Ista ona pravila koja u našoj zemlji krše svi kadgod i gdjegod stignu, ali se strogo drže kad ne treba. I dok sam ja cijeli petak, a i početak jednako tužne subote djeci odgovarala na bezbroj pitanja jedino što mi je bilo u glavi je da se nadam da oni koji su krivi nikad neće gledati nigdje osim u pod, a da svi trebamo vikati na policiju odnosno institucije koje ne rade za nas. Istodobno, ovo je prilika da kažem hvala učiteljima i profesorima koji su zbrinuli našu djecu i istodobno pomagali ranjenoj djeci i učiteljici, ali i jedno veliko hvala spremačici koja je mom sinu dala mobitel da mi javi da je dobro.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
