''Stječe se dojam da stanovnici Hrvatske od jutra do mraka sjede u polumračnoj dvorani Late showa, slušaju dovitljive poskočice i satirična opažanja''

Neki su vjerojatno čuli za Hennyja Youngmana, pokojnog američkog stand-up komičara koji je svojedobno bio poznat kao The King of The One Liners – kralj kratkih šala. Ako niste, onda ga se vjerojatno sjećate iz Scorseseovog remek-djela Dobri momci u kojem je, za ono vrijeme urnebesnim blic-vicevima, do bola nasmijavao goste luksuznog restorana

Pročitajte i ovo Sedam potpredsjednika Ovako će izgledati treća Plenkovićeva Vlada Trojica dolaze iz DP-a Tko su četiri nova ministra? Dvojica su bivši HDZ-ovci, jednog pamtimo po zbunjenosti oko vlasite diplome

I danas ima virtuoznih one line komičara. Provokatorski i prgavi Jimmy Carr, glazbeni Billy Balley. Suzdržani Jerry Seinfeld, neponovljivi Zach Galifianakis i drugi.

No, slava pokojnog Youngmana i navedene gospode jednostavno se isparava u ognju vatrometnog humora drugih kraljeva kratkih viceva i humorističnih izjava—hrvatskih političara.

Bez šale, stječe se dojam da svi stanovnici Hrvatske od jutra do mraka sjede u polumračnoj dvorani kakovog Late showa sa Stephenom Colbertom i slušaju dovitljive poskočice i satirična opažanja raznoraznih gostiju.

Zamislite, primi Colbert—ili John Oliver—Andreja Plenkovića. Premijer se izvali u dvosjedu i počinje ugodno čavrljanje o životu i političkoj karijeri.

Pita domaćin Plenkovića o mediteranskoj anemiji; premijer mu pojasni da ta urođena bolest uzrokuje umor. Domaćin odgovori nešto u stilu „Sudeći po učinkovitosti vašeg javnog sektora, čitava Hrvatska boluje od mediteranske anemije“.

Publika grohotom prasne u smijeh, premijer se dobrodušno smiješi. „Kako ste je liječili i kako je utjecala na vašu karijeru?“, nastavlja nakon stišavanja smijeha domaćin. „Pa nisam je liječio“—odgovara Plenković—„ali sam morao naći neki posao gdje bih se mogao puno odmarati, znate, bez da radim nešto posebno zahtjevno i teško. Pa sam otišao u politiku.“

Eksplozija smijeha, domaćin se valja po stolu. Pljesak i urlici. „ Ali sada ste rumeni i vitalni, kao da nemate anemije“, brišući suze nastavlja domaćin. „To je zato što sam se napio krvi puno političara u svojoj stranci“, ležerno odgovara Plenković. Grohot, lom i trrrr-ts bubanj pratećeg benda.

Ili recimo predsjednica u stilu Rowana Atkinskona radi skeč o političaru koji nije stigao pročitati materijal svog tekstopisca. Na rečenici „bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama EU i svijeta, to vam obećajem ovdje večeras“, ekspresivno raširi oči, smeteno pogleda lijevo i desno, nervozno se nasmiješi te sarkastično poluglasno promrlja: „Sudeći po svemu jedino će Joža Manolić to vidjeti svojim očima“.

A mogla bi i u stilu kratkog vica izaći pa reći: „HDZ se pod predsjednikom Karamarkom očistio u zadnje dvije godine. Izbacio je sve poštene, sad su svi čisti lopovi.“ I opet, grohot, lom i bubanj. „Ne smijemo mlade obrazovati, a onda ih pustiti da odu van. Mogli bi prestati glasati za nas.” Aplauz, cvijeće, poljupci za gledatelje.

Možemo zamisliti i kakvu profinjenu večer u art deco kafiću u kojem Plenković u svjetlu reflektora na barskom stolcu sa čašicom osamnaestogodišnjeg Macallana u retro mikrofon baršunastim glasom kaže: „Jednom sam izjavio da je u zemljama Afrike takvo siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj. Na slijedeći dan sam dobio pismo od nekoliko afričkih vlada u kojima stoji da se načelno slažu ali preferiraju svoje zemlje u kojima su primati dio faune, ne političkih elita.“ Lagani poluglasni smijeh prisutne inteligencije.

Bernardić bi pak na velikoj sceni mogao biti novi Andy Kaufman i provocirati gromoglasan smijeh samom pojavnošću, bez ijedne riječi. Zatim bi vrlo ozbiljno rekao: „U politiku sam ušao kao dijete“. I prisutni bi 5 minuta vrištali.

No, fantazije su svega fantazije. U realnosti, Colbertovi i Oliverovi gosti se zabavljeni i zadovoljni vraćaju svojim životima i obavezama svjesno znajući gdje je granica između humora i zbilje. Satira je za njih dobrovoljno odabran opuštajući a istovremeno oštrouman i pametan oblik zabave i interpretacije realnosti. A posjetitelji stand-upa dolaze za čistim emocijama.

Hrvatski građani pak ostaju sjediti na svojim mjestima, primorani iz dana u dan gledati šou u kojem je gost istovremeno i voditelj i producent i scenarist i kritičar i ton majstor. I nije jasno je li već toliko očajno da je smiješno ili je već odavno prestalo biti smiješno. Jer pozornica i jest realnost a sve rečeno nije osmišljen scenarij već stopostotni tok misli i stav glumca. Zamislite svijet u kojem Jimmy Carr doista, iskreno želi učiniti to sa vašom mamom, ili već je?

Naravno, čudnovate, ekscentrične ili besmislene izjave političara mogu biti produkt izvlačenja iz konteksta, namjernog prekrojavanja rečenog, treme i ostalog. Ali u gospodarski, politički i pravno dobro funkcionirajućim državama, takve su izjave tek dio političkog krajolika. Ponekad smiješni gafovi a ponekad materijali za sud.

Na primjer, nasmiješeni Jean-Claude Juncker koji je našem premijeru poslužio vrckavi uštipak dobro zna razliku između pantomime i ozbiljnosti, stoga nakon tapšanja političara po obrazu može govoriti vrlo ozbiljne i odmjerene stvari bez štete za osobni ugled i kredibilitet riječi.

U kontekstu cjelokupnog domaćeg apsurdnog stanja, hrvatski politički degenerativni stand-up izgleda očajno i zastrašujuće jer, čini se, postaje neizbježna mrtvački ozbiljna norma bez obzira na političke struje i orijentacije. A kada umre vjera normalnost zbilje i zdrav razum vladajućih, onda vas teško nešto može uvjeriti da je budućnost svjetla.

Dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak iz područja međunarodnih odnosa i kineske vanjske politike. Rođen je 1983. godine u Zagrebu; diplomu i doktorat stekao je na Moskovskom državnom fakultetu za međunarodno odnose.Član je ekspertne skupine Instituta za europske i globalizacijske studije a u slobodno vrijeme besplatno predaje kolegij o povijesti Kineske vanjske politike.''

Stavovi i mišljenja autora kolumne osobni su i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala DNEVNIK.hr.