Za Dnevnik.hr piše dr. sc. Gabrijela Kišiček

Jeste li svjesni što vam 'serviraju' političari?

Piše Dr. sc. Gabrijela Kišiček, 21. rujna 2015. @ 13:53

Hoće li se politička kampanja pretvoriti u obračun Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka? U natjecanje tko je kome bolje „spustio“ i „tko je kome zabio više koševa“. Umjesto političkog sučeljavanja argumentima Hrvati iznova gledaju obračune.

Čini se kako u Hrvatskoj političari kritiku uvijek shvaćaju osobno. Tako Zoran Milanović svaki prigovor političkih oponenata doživljava kao uvredu i napad, pokušaj prikupljanja „političkih poena“, a pitanja koja mu ne odgovaraju doživljava kao provokacije. Kao da je problem pretpostaviti što će se njemu i njegovoj Vladi prigovoriti? I kao da je problem na te prigovore odgovoriti, pobiti ih, negirati, ukazati na suprotno, obrazložiti ili objasniti?

Pa kaže Tomislav Karamarko (i ponavlja i ponavlja): 100 tisuća iseljenih, skoro sto milijardi novih kuna zaduženja, depopulacija Hrvatske, iseljavanje, gubitak oko 80 tisuća radnih mjesta…. Odgovora kojim bi se konkretno, točku po točku pobili svi argumenti političkih protivnika, praktički ne čujemo. Osim one standardne: Oni lažu. Ta je valjda odgovor za sve. Bez obzira što se ni on ne argumentira.

Nekoliko je retoričkih taktika kojima se prigovori „preskaču“, a Zoran Milanović se njima obilato koristi. Primjerice, u politici dobro poznati ad hominem argument kojim se napada osoba, a ne ono što ta osoba govori. Nastoji se oponenta diskvalificirati iz rasprave jer pripada nekoj stranci, ideologiji, jer ne govori dobro engleski, jer je ljetovao ovdje, a ne ondje i tako dalje. I nada se da će se zaboraviti na kritike jer ih je eto…izgovorio „pogrešan“ čovjek. Čovjek koji se Natječe se za premijera, ima 56 godina, a nije bio u stanju naučiti engleski jezik.

Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara. Postoje, naravno, situacije u kojima je sumnjati u nečiji kredibilitet opravdano, prikazati ili prokazati ga kao nedosljednu ili nevjerodostojnu osobu. I tada ad hominem može biti dobar i važan argument. Ali, ne može ga se koristiti kao taktiku za izbjegavanje protuargumenata. Jer 100 tisuća iseljenih, gubitak radnih mjesta, zaduživanje….i dalje ostaju kritike bez odgovora.

Diskvalificiranjem protivnika, nisu se diskvalificirale njegove riječi, a odvlačenje pozornosti s riječi na čovjeka koji ih izgovara, samo je privremeno.

Ipak, ako je potrebno pozornost još malo odvući od teme, tu je red herring. Argumentacijska pogreška diverzije, a u doslovnom prijevodu znači „dimljena haringa“ koja je nekada služila lopovima kao sredstvo odvlačenja policijskih pasa od potrage. Danas često služi kao retoričko sredstvo odvlačenja pozornosti od teme razgovora. Ali, tako da se uvodi tema koja je slušačima podjednako zanimljiva i aktualna pa često to odvlačenje prođe neprimjetno.

Svi smo bili žrtve red herringa jer smo neka pitanja čuli bezbroj puta, ali, eto, sad se nikako ne možemo sjetiti odgovora. Pitanja o temi gospodarstva koja su završila na tome tko je duže bio na vlasti, tko je gdje bio `91, tko se kada učlanio u neku stranku.

Naravno, i način na koji se kritika iznosi uvelike određuje odgovor na nju. Jer ako se premijeru prigovori da se ponaša kao „pomahnitali Djed Mraz“, on će na to odgovoriti da mu je „Djed Mraz simpatičan lik“.

Međutim, nije simpatično kada se premijer i pretendent na premijera upuštaju u natjecanja figurativnosti, ciničnosti i pokušaja duhovitosti. I kada pri tome ne uspiju biti ništa od navedenog. Malo smo svi već umorni od toga.

Visokopozicionirani političari moraju biti svjesni da će njihove ideje biti kritizirane, da će se u njihove motive sumnjati i propitivati ih, da će na iznesene argumente zasigurno biti protuargumenata. Pa zar je tako teško pretpostaviti ih i na njih spremno odgovoriti? Ili još uvijek nismo svjesni da je vrijeme jednoumlja, nekritičkog prihvaćanja i pokornog slušanja vlasti daleko iza nas?

I oporbeni političari i glasači, ne samo da mogu već moraju kritički slušati ono što im se servira, tražiti „slabe točke“, nelogičnosti i nedosljednosti i upućivati na njih. Prepoznati ad hominem i red herring i postaviti više kriterije političarima. Tražiti raspravu, a ne obračun. Jer, kritiziranje političara je naša obaveza, a odgovoriti na kritike njihova je dužnost.