Malokome je proteklih dana promakla rasprava između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića.
Pročitajte i ovo
S tim da riječ ''rasprava'' teško dolikuje komunikaciji kojoj svjedočimo. I više nikome to ne bi trebalo biti smiješno ni zabavno. Ako je ikada i bilo. Jer daleko je ovo od onih predsjednikovih komentara o Jandrokoviću i pokazivanju mišića, koji nam se iz ove perspektive čine nevini, pa čak i duhoviti. Danas, kada predsjednik u javnosti izgovara riječi poput ''hulja'', ''gojenac'', "lažov", "banda", "retardirani", "drukeri".
Kada izgovara rečenice poput: "Netko ti se mota oko kuće, pa se penje na krov, spušta kroz dimnjak... Pa ti legne sa ženom, pa onda ga moraš razbiti'', zaista je legitimno pitanje jesmo li dotaknuli dno političke i govorničke kulture. Može li gore? Hoće li to ''razbijanje'' iz metafore prerasti u fizički obračun? Jer kada uz riječi predsjednika dodamo i sliku, vrlo je očito kako se teško kontrolira i nije uopće nevjerojatno zamisliti da se s nekim fizički obračunava.
Kao rasprave u lokalnim birtijama
U usporedbi s predsjednikom i premijerom, navijači s utakmice Dinamo - Hajduk djeluju profinjenije i kultiviranije. Jer grube riječi, uvrede i nizak stil karakteristični su za obračune na nogometnim utakmicama. Ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu. Međutim, u svijetu političari polemiziraju na jednoj posve drugoj civilizacijskoj razini gdje različitosti u mišljenjima i stavovima, gdje međusobne kritike i prozivke ne zvuče kao rasprave u lokalnim birtijama. I dok niži komunikacijski stil pripada navijačkoj supkulturi, javni govor političara čija je odgovornost mnogo veća, a posljedice dalekosežnije, trebao bi se i sadržajem i stilom i izvedbom razlikovati. Zašto? Zato što predsjednik predstavlja svoju zemlju i ljude koji u njoj žive, zato što predstavlja sliku te zemlje u široj, svjetskoj javnosti i zato što predstavlja model javno prihvatljive komunikacije.
Jer ako može tako predsjednik s premijerom komunicirati, zašto ne bi direktor neke tvrtke sa svojim partnerima ili zaposlenicima, zašto ne bi ravnatelj škole s nastavnicima ili roditeljima djece, zašto ne bi profesori sa studentima?
Radi se o sposobnosti samokontrole
I ne radi se čak isključivo o razini kultiviranosti predsjednikove komunikacije, već i o sposobnosti samokontrole, opće stabilnosti i na kraju krajeva, mudrosti. Ne, to nikako nije slika odlučnosti, žestine i snage. I možda bi u nekim drugim vremenima, višeg standarda, sigurnosti i blagostanja, takva frenetična komunikacija mogla izazvati možda čuđenje, možda smijeh, pa možda i naklonost određene publike. No, danas kada živimo u kriznim vremenima, vremenu rata u Europi, nadolazeće gospodarske krize i teškim problemima građana, ovakva komunikacija predsjednika zabrinjava. Jer jedino što je sigurno u ovim nesigurnim vremenima jest da nam politički vođe ne bi trebali zvučati ovako.
A premijer koji je poslovično staložen i drugačijeg komunikacijskog stila, pogrešno procjenjuje da će svoju nadmoć i snagu pokazati vraćanjem istom mjerom, pa mu govori da je ''karijes s Pantovčaka'', ''divljak, lažljivac i manipulator'', a HDZ predsjednika naziva ''Kremljenkom koji gubi živce''.
Politička komunikacija nije i ne bi trebala biti natjecanje u jačini i originalnosti uvreda. Jer čak i kad su političari oponenti različitih vizija, svjetonazora, stavova i ideja, moguće je, zaista je moguće polemizirati na višoj razini kultiviranosti i civiliziranosti. Jer ovo ne smije i ne može biti slika Hrvatske.
