Za blogera koji se "krije" pod imenom Brod u boci znaju svi zaljubljenici u more i brodove, kao i ljubitelji putopisa. Blogerska zajednica Darka Veršića poznaje kao dragog i nenametljivog, izvrsnog fotografa, putopisca, planinara koji u svojim tekstovima piše o plavetnilu Jadrana, svježini Biokova ili sličicama iz svog rodnog Trogira. No čak ni oni nisu znali da je njegovo srce toliko veliko da je prije nekoliko mjeseci bio donor matičnih stanica koje su nekome spasile život. Pročitajte što nam je rekao Darko, dobra duša Blog.hr-a.
Kako ste se odlučili prijaviti u Registar dobrovoljnih darivatelja koštane srži?
"Sjećam se dobro te nedjelje kad su javili da je Ana Rukavina otišla s ovog svijeta. Pa kako, pomislio sam, to mora biti neka greška, to jednostavno nije moguće, ne, nikako, Ana ne smije umrijeti, jeste li je čuli, ona želi, ona mora živjeti!" Svaka bi priča trebala imati glavu i rep, nekakav logičan slijed od A do Ž, a ova je doslovce bila takva - sve je počelo s Anom Rukavinom i njezinim pismom u kojem je opisala kako se bori s teškom bolešću, ali da unatoč svemu ne odustaje, da u njoj ima i želje i snage za pobjedom, da bi se na koncu ono najvažnije saželo u samo dvije riječi - Želim život!
Duboko me dirnula Anina priča i čim se to pismo proširilo medijima, bio sam uvjeren da će Ana tu bitku dobiti, jer se očito radi o izuzetnoj osobi. Ne da sam se nadao nego sam bio uvjeren da će Ana tu bitku dobiti. Ne znam na temelju čega sam gajio taj optimizam, s obzirom da je nisam osobno poznavao, ali to njezino odlučno - želim život, tako je snažno odjeknulo svugdje, pa i u meni.
Sjećam se dobro te nedjelje kad su javili da je Ana Rukavina otišla s ovog svijeta. Pa kako, pomislio sam, to mora biti neka greška, to jednostavno nije moguće, ne, nikako, Ana ne smije umrijeti, jeste li je čuli, ona želi, ona mora živjeti!
Rad Zaklade moguće je podržati već danas pozivom na humanitarni broj 060 9000. Cijena poziva iznosi 5kn ( PDV), a pozivi će biti će omogućeni tijekom cijelog prosinca. Teško je bilo prihvatiti okrutne činjenice, ali trebalo je nastaviti dalje. Pratio sam tih mjeseci sve što se događa, i prvi koncert i osnivanje Zaklade, kao i apel da se što više ljudi upiše u Registar potencijalnih darivatelja koštane srži. Pamtim i taj dan kad je ekipa iz Zaklade došla u moj grad. Bio je tmuran, siv, mirisala je kiša, ali taj skromni šator koji su postavili na glavnom trgu svijetlio je kao sjajna zvijezda. Izišao sam s posla i dao uzorak krvi za tipizaciju, to mi se u tom trenutku učinilo najmanjim što mogu napraviti. Pamtim da me nakon davanja preplavila neka toplina, neobičan osjećaj koji mi je prožeo čitavo tijelo, ono kad znaš da si napravio pravu stvar. Ipak, tada nisam mogao znati kad će se i hoće li se uopće dogoditi situacija da nekome stvarno mogu pomoći. Predosjećao jesam, ali nisam mogao biti siguran.
Kad su vas pozvali, o čemu ste razmišljali?
Mada je prošlo nekoliko godina, poziv s Rebra me uopće nije iznenadio. Kao da sam znao da se to prije ili kasnije mora dogoditi. Nazvala me doktorica Kalogjera i rekla kako postoji velika mogućnost da bih upravo ja mogao biti idealan donor za jednu oboljelu osobu. Ukratko mi je objasnila kako bi taj postupak izgledao, rekla mi je da razmislim i da se čujemo za par dana.
Jeste li se premišljali?
Niti jedne milisekunde.
Kako je tekla priprema za postupak?
Najprije je trebalo ponoviti postupak tipizacije da se nepobitno utvrdi jesam li ja zaista prikladan donor. To je bio kao uspon po velikim stepenicama, trebalo je dosta toga prijeći, a na svakoj od tih stepenica je moglo nešto neplanirano iskrsnuti i reći - žao nam je, ne može! Nastojao sam ne gledati previše u daljinu nego se koncentrirati na svaki korak pojedinačno.
Nakon što smo utvrdili podudarnost, mogli smo krenuti dalje. Bilo je potrebno napraviti detaljan sistematski pregled da se vidi može li moje tijelo podnijeti planirani postupak. Priznajem, taj "tehnički pregled" mi je odlično došao jer u ovom ludom ritmu života nikad nemaš vremena da malo zastaneš i odeš se pregledati, pogotovo ako te ništa ne boli.
I to je prošlo u redu?
Da, nakon nekoliko dana kad su stigli svi nalazi, konačno smo mogli krenuti u pravu akciju. Doktorica Mirta Mikulić mi je sve detaljno objasnila što mi je za činiti. Dogovorili smo točan datum doniranja, što je veoma važno jer se u isto vrijeme posebnom terapijom mora pripremati i sam primatelj.
Kako izgleda sam postupak?
Metoda kojom se izdvajaju matične stanice zove se leukofereza, izvodi se u bolnici pod budnom paskom liječničkog tima. Najjednostavnije rečeno - spoje vas na hrpu aparata, vade vam krv iz arterije jedne ruke, zatim vaša krv prolazi kroz tu silnu aparaturu, izdvajaju se matične stanice u posebni odjeljak i onda se, recimo to tako - pročišćena krv vraća u drugu ruku. Sam postupak obično traje oko pet sati, nije bolan, ali morate biti spremni na to da vam u tih pet sati nema mrdanja. Međutim, to je završna faza, prava priča počinje pet dana ranije.
Tada vi kao darivatelj, morate početi uzimati jedan lijek koji ima zadatak da "potjera" matične stanice koje se inače nalaze u koštanoj srži, u vaš krvotok. Moram priznati da sam se pomalo pribojavao tog čina, s obzirom da se radi radi o prilično snažnom lijeku koji može izazvati i različite alergijske reakcije. Posebno je važna prva doza koju primite jer idućih nekoliko sati morate ostati na promatranju, čisto da se utvrdi hoće li doći do kakvih neželjenih posljedica. Srećom, sve je proteklo u najboljem redu; osim neznatne boli u mišićima nisam osjećao nikakve tegobe. "Medicinska sestra koja mi je davala prvu injekciju, a koja inače nije stalno zaposlena u toj ambulanti već se tu skoro pa slučajno zatekla na zamjeni, u nekom trenutku me je pitala - a zašto vi uzimate ovaj lijek? Ukratko sam joj objasnio o čemu se radi, da sam potencijalni darivatelj i da je to uobičajeni postupak, spomenuo sam Registar, Zakladu Ana Rukavina i tako sve kako treba, a ona mi na to odgovori - aha, znam, i ja sam Ana Rukavina."
Tada se dogodilo nešto veoma zanimljivo. Medicinska sestra koja mi je davala prvu injekciju, a koja inače nije stalno zaposlena u toj ambulanti već se tu skoro pa slučajno zatekla na zamjeni, u nekom trenutku me je pitala - a zašto vi uzimate ovaj lijek?
Ukratko sam joj objasnio o čemu se radi, da sam potencijalni darivatelj i da je to uobičajeni postupak, spomenuo sam Registar, Zakladu Ana Rukavina i tako sve kako treba, a ona mi na to odgovori - aha, znam, i ja sam Ana Rukavina.
Učinilo mi se da sam nešto krivo čuo pa joj rekao - Šta, i vi ste u Registru?
Ne - kaže ona smireno - ja se zovem Ana Rukavina! I mama mi se isto zove Marija. Samo smo mi iz Šibenika, a oni su iz Like. Nasmijali smo se oboje i pomislili - kakve li slučajnosti!
I nešto kasnije, dok sam se vozio autom, nikako mi iz glave nije izlazio taj neobičan susret, opet me onako pošteno "drmnulo", prožela me nekakva blagost i u jednom trenutku rekoh - Ana Rukavina, gdje god da si - hvala ti za ovaj osjećaj! I znate što? Nisu prošle ni dvije sekunde od te moje misli, na radiju se začula pjesma Hladnog piva - Samo za taj osjećaj! Najdraža Anina pjesma! Od tog trenutka sam znao da će sve biti u redu.
Kako ste se osjećali nakon što je sve prošlo?
Miran. I zadovoljan. Bio sam svjestan da sam napravio sve što je bilo u mojoj moći. Iskreno, možda sam očekivao da ću biti više euforičan, da će me opet uhvatiti ona toplina kao kad sam dao prvi uzorak krvi, ali ništa od toga. Jer priča još nije gotova. Od tog trenutka, moje su misli usmjerene prema osobi koja je primila moje matične stanice i koja se bori za svoj život. Ja tu više nisam važan, važna je ona. Ali ipak, kako je sve od prvog koraka krenulo u najboljem mogućem smjeru, siguran da će ta naša zajednička priča imati sretan kraj.
Pišete blog i to prilično poznat, "Brod u boci". Jeste li pisali na blogu o ovom iskustvu?
Ne, nisam još. Pišem o svakakvim glupostima koje mi padnu na pamet, ali o ovom iskustvu nisam napisao ni slova. Mada znam da hoću. Jednog dana. Kad se sve slegne. Emocije su još uvijek snažne, i koliko god su poželjne pri pisanju, toliko znaju i odmoći, moram se malo odmaknuti od njih.
Kako biste opisali svoje iskustvo?
Kao što sam već rekao, kad su me pozvali, nisam se premišljao niti jednog djelića sekunde. Kad si s jedne strane svjestan da možeš nekome spasiti život, a s druge da bi te sav taj postupak mogao na nekoliko dana dekomodirati, onda tu dileme nema.
Zapravo, ne mogu uopće zamisliti drugačiji scenarij, kako bih mogao živjeti sa spoznajom da sam mogao nekome pomoći, a nisam, zbog straha, komocije ili bilo kojeg drugog razloga.
Još uvijek ne znam kome sam pomogao. I nije mi važno. Mislim - nije mi važno u tom smislu da ne pravim razliku od čovjeka do čovjeka. Čovjek je čovjek. Život je život. Nemamo života na bacanje kao u kompjutorskoj igrici. Naravno da svim srcem želim toj, meni za sada nepoznatoj osobi sve najbolje. Nadam se da ćemo se jednog dana i upoznati.
Kakav je bio tretman liječnika?
Izvanredan. Imam samo lijepe riječi za sve njih.
Biste li preporučili i drugima da naprave isto?
Apsolutno. Nemate što izgubiti, a možete dobiti puno.
Imate li kakvu poruku za kraj?
Želio bih da svi zajedno imamo više obzira jedni prema drugima, više pristojnosti, više elementarne ljubaznosti. I to ne samo prigodno, za blagdane, već da nam to bude način života. Ne moramo se odmah hvatati za gušu ako se u nečemu ne slažemo. Budimo dobri jedni prema drugima. Znam, nije uvijek lako i jednostavno, ali potrebno je širiti dobro, na sve strane, to je zaista jedino vrijedno.
Nova TV kao medijski partner i ove godine tradicionalno izravno prenosi humanitaran koncert "Želim život" koji organizira zajedno sa Zakladom Ana Rukavina, a koji će se emitirati u ponedjeljak, 19. prosinca, u 21:15 sati. Svi oni koji ne mogu doći na Trg, osim na Novoj TV, mogu doživjeti dašak atmosfere s koncerta u izravnom prijenosu i na portalu Dnevnik.hr i na OYO.hr.
