Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Dok ovo pišem igraju se prve minute utakmice Hrvatska-Engleska na londonskom Wembleyju.


Jučer, britanski tabloid 'Sun' na naslovnici je hrvatske navijače prikazao kao naciste napisavši 'da se hrvatski navijači i igrači inspiriraju fašističkim simbolima i pjesmama i da ih HNS u tome podržava'.Kao fašističkog pjevača 'Sun' je apostrofirao Thompsona, po njima svojevrsnog 'gurua' hrvatske navijačke ideologije. Domaća jadna javnost je odmah to prihvatila, i odmah se po milijunti put u Hrvatskoj krenulo s osudom nas samih, po platformi, molim vas, jednoga 'Suna'!!!! Nigdje, ali nigdje nisam vidjela ili pročitala izjavu bilo dužnosnika HNS-a, bilo političara (jer ovo je, baš kao i nedavni govor Gordona Browna o Hrvatima kao homofobnim navijačima, i političko pitanje) da ih stvarno nije briga što piše jedan 'Sun', uz osvrt i kontekst koji ta novina zaslužuje. To što je ta žuta tiskovina visoko tiražna ne znači da je utjecajna ili kako se u nas to voli kazati - ugledna. 'Sun' u Britaniji nitko ne citira. Usporedbe radi, kad nešto objavi 'Sun', to vam je isto kao da je objavio u nas već ugasli 'Imperijal'. Ono što povezuje britanski tabloid i naše bivše sindikalno glasilo Udbine mafije jest to da služi, odnosno služio je, za plasman prljavih spinova razne vrste. I 'Sunov' napis o hrvatskim navijačima (zapravo o cijelom narodu) trebao je kod kuće biti komentiran isključivo na taj način. E, ali treba znati...

'Izsunizirano' javno mišljenje

Vezani članci Slika nije dostupna 'Oluja' je glavni instrument kočenja Hrvatske Slika nije dostupna Slovenija je zadržala adut kojim opet može 'upaliti crveno'

Zapravo, kad se malo bolje razmisli, to i ne čudi, jer je naše javno mišljenje zapravo 'izsunizirano'. Tko je za to kriv, čija je to odgovornost? Ponajprije onih koji su izabrani i koje plaćamo za to da pozicioniraju našu zemlju, čine je boljom te da štite njezin identitet, govore istinu o njezinoj prošlosti i čuvaju nacionalne interese. U istome danu kad je 'Sun' objavio tekst o fašistoidnim Hrvatima bivši premijer posjetio je Predsjednika. Informacija o tom susretu plasirana je jeftino, baš u stilu 'Suna'. Građanin Sanader zaboravio je da je kava za građane na Pantovčaku subotom, ali se potrudio priču o susretu plasirati u novine. Kost su odmah progutali svi. Kruha i igara! Mesić je preuzeo ulogu PR-ovca i kazao kako 'Sanader ne isključuje mogućnost ponovnog povratka u politiku' te da je 'razlog njegove ostavke vjerojatno jednim dijelom i poruka Uniji da bude principijelnija'. Nakon ove rečenice Barroso i Vijeće ministara sigurno nisu mogli zaspati od živaca, ha ha ha... Više ne znamo bismo li se smijali ili ogorčeno plakali. Građanin Sanader koristi Predsjednika u odlasku da bi se (re)pozicionirao, i najavio svojevrsni comeback! Za što, s kojom monetom? S ostavkom koju je podnio bez jasnog obrazloženja, na način kao da je ne podnosi svojim poslodavcima - građanima Hrvatske, već kao da je podnosi nekome drugome....npr. Gordonu Brownu, premijeru zemlje u kojoj izlazi 'Sun'.

Tuđman procijenio da Sanader nije za 'prvi ešalon'

Prljavi spin o fašizmu i Hrvatima zapravo je refleksija dosadašnje 'uspješne' domaće politike. Europska Unija je prema Hrvatskoj bila neprincipijelna upravo onoliko koliko joj je Hrvatska dopustila da to bude. A Sanader je to - unatoč na trenutke doista dojmljivom dekoru - ipak, čini se, dopustio. Jer ni njemu ni ostalima ova zemlja nije bila svrha. Oni su svrha sami sebi. Sanaderov lipanjski govor u Vijeću sigurnosti stigao je prekasno. Ne čeka se 2009. da se jasno kaže kako je haški tužitelj 'jedna strana u postupku'. To je trebalo kazati davno, davno prije. Bio je to jako zakašnjeli pokušaj bivšeg da izađe iz gliba 'politike zemlje Suna' - u koju je sebe i nas, zbog vlastitih ambicija, sam i svjesno uvalio. Očito je predsjednik Tuđman s razlogom procjenjivao Ivu Sanadera kao političara koji nije za 'prvi ešalon' hrvatske vanjske politike i to u olovnim vremenima ženevske 'mirovne' konferencije lorda Owena. Kao što je premijer Račan očito s razlogom procjenjivao Zorana Milanovića kao političara koji nema kapacitet veći od onog da bude glasnogovornik stranke.

Račanova procjena, Milanovićevo favoriziranje Josipovića naspram Jurčića i Bandićeva referenca  

Ta Račanova procjena najbolje se reflektira u Milanovićevu favoriziranju Ive Josipovića u odnosu na Ljubu Jurčića tijekom unutarstranačkih izbora za predsjedničkog kandidata. A osobito se reflektira na Milanovićevu stavu prema Milanu Bandiću, SDP-ovu članu s briljantnom referencom - jedinom koju političke stranke svugdje u svijetu priznaju - a to je rezultat na izborima. Sasvim je izvjesno da će se Bandić kandidirati za sljedećeg predsjednika RH. Njegova kandidatura polučit će pravi tektonski poremećaj među kandidatkinjama i kandidatima, uvest pravu zbrku u računanju potencijalnih glasova. S javnim isticanjem svoje kandidature, Bandić će vjerojatno pričekati još nekoliko tjedana. Tajming će mu biti izvrstan - kad se svi dosadašnji 'ispušu' pričama poput one koga podržava Mesić, što o tome misli Vidošević, kako po anketama stoji Josipović i ostalim pripovijetkama kojima mi novinari zasad zabavljamo i sebe i građane - utvarajući si pritom da je to neki 'big deal'.

Poučak Kena Livingstonea 

Milanović je već najavio da će u slučaju kandidature Bandića isključiti iz stranke. On koji se u Saboru hvali da čita 'Time' i 'Economist' nazivajući ih stupovima nezavisnog novinarstva, očito ipak najviše voli 'Sun'. Jer Milanović nije ništa naučio iz, barem bliže političke baštine zemalja s malo dužom i malo konsolidiranijom demokracijom od Hrvatske, osobito zemlje u kojoj izlaze njegove omiljene tiskovine. Nije nikad čuo za slučaj Kena Livingstonea, gradonačelnika Londona kojeg su laburisti zbog kandidature izbacili iz stranke. Pa kad je Livingstone kao nezavisni sve hametice pomeo, podvili su rep i pozvali ga natrag. Sljedeće izbore opet je dobio premoćno kao stranački kandidat. Tek 2008. porazio ga je vrlo tijesno konzervativac Boris Johnson. Prevagnula je tek malo veća doza Johnsonove ekscentričnosti od one koju je imao Livingstone.

O narcisoidnosti 

Profesor Josipović u tom je smislu očito ni po čemu osebujno ogledalo, utjelovljenje osobnog svjetonazora Zorana Milanovića, načina na koji on doživljava politiku i sebe samog. Po toj dozi narcisoidnosti pomalo je sličan Sanaderu. Profesor Josipović je Milanovićev izbor - cijenjen pravnik, totalno anemičan, bez imalo karizme i liderskog mota s ogromnom rupom u poznavanju politike, odnosa, i ljudi iz tog svijeta. Potječe iz tzv. socijalističkog establishmenta, za vrijeme rata u međunarodnopravnim krugovima baš se nije isticao zaštitom interesa raskrvarene Hrvatske. A riječ intelektualaca tada je značila puno, sjetimo se samo doprinosa prof. dr. Grmeka i još mnogih drugih. Prof. Josipović vrlo je diskretno postao prilično bogat. Zapravo je nevjerojatno koliko je daleko dogurao u politici. Za njega se stječe dojam da bi ga trebalo poslati najmanje pola godine na neki otok da tamo svakodnevno vježba kako postati upečatljiv lider sa stavom.

Veliki manipulator 

Milan Bandić je sve ono što Milanović kao stranački šef prezire i to isključivo zbog kroničnog nedostatka političkog pragmatizma koji je zamijenio nekakvim tranzicijskim kvazielitizmom. Bandić je mag odnosa s javnošću. Za razliku od Josipovića on ima prirođen talent za PR. Kad se analiziraju sve njegove izjave, od žapca i batmana do odlaska na gradilište - one imaju smisao, targetirane su. Bandić je vrhunski manipulator medijima -ostavljajući pritom dio nas novinara u samozadovoljnom uvjerenju da smo mi 'pospremili' njega. Majstor je skretanja s važnog na nevažno, relativizacije svojih poznanstava s ljudima i biznismenima s novcem sumnjiva podrijetla. Po svemu tome, baš kao i po populizmu, vrlo je sličan predsjedniku Mesiću.

Hoće li Bandića podržati Amerikanci? 

S druge strane, Bandić kao ljevičar nimalo ne drži do 'vrijednosti' hrvatske postkomunističke ljevice, koja je u 'ikebani' svih zbrkanih domaćih procesa ta tvrda obilježja zapravo poprimila nakon Račanove smrti. On nije promotor anacionalnosti, gubljenja identiteta i novokomponiranog anarholiberalizma. Dobar je s crkvom. Zato ne čudi što je političar koji je najviše puta dosad pozvan na molitvene doručke s američkim predsjednikom. Zasad je teško procjenjivati hoće li upravo Bandića - u svom 'comebacku' u Hrvatsku podržati američki izborni inženjering. U danu nogometnog žargona na kavi sam s kolegom malo pričala o SDP-ovom nominiranom predsjedničkom kandidatu, ali i potencijalnom kandidatu i stranačkom izopćeniku. 'Bandić je Slaven Bilić, a Josipović je Otto Barić' - komentirao je kolega. Bilo kako, Milan Bandić ako želi postati predsjednik mora se kandidirati sada, za 4 godine će mu biti prekasno. Izgubi li, izgubit će sve! Pobijedi li - Milanović će stranci morati položiti račune.

>> Arhiva