Je li odluka o povratku bila ispravna? (Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL)
Je li odluka o povratku bila ispravna? (Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL)

Prvi tjedni u Hrvatskoj bili su nestvarni. Ostao mi je onaj osjećaj dinamike i urbanističkog života koji me stalno požurivao i činio nervoznom. Nije mi bilo prirodno odmarati se i cijele dane ništa ne raditi. Stalno sam mislila da moram rezervirati kartu za natrag, za povratak kući, ne shvaćajući da sam sada kod kuće.


Iako je Gastarbajterica – nova generacija planirala prestati s pisanjem bloga jer nakon povratka u Hrvatsku tematika bloga više nije ista, mailovi čitatelja ponukali su je da podijeli s nama nastavak svoje priče u domovini:

Prvi tjedni u Hrvatskoj su bili nestvarni. Ostao mi je onaj osjećaj dinamike i urbanističkog života koji me stalno požurivao i činio nervoznom. Nije mi bilo prirodno odmarati se i cijele dane ništa ne raditi. Stalno sam mislila da moram rezervirati kartu za natrag, za povratak kući, ne shvaćajući da sam sada kod kuće. Dugo se u Hrvatskoj nisam osjećala doma.

Sve je bilo baš onakvo kakvo sam ostavila prije 3 godine, a zapravo više ništa nije bilo isto. Nikle su neke nove zgrade, otvorile se nove trgovine i izgradile ceste. Klubovi u koje sam do 2015. izlazila u velikom su se broju zatvorili ili više nisu bili popularni. Neki novi klinci vladali su tom scenom.

A najviše od svega promijenili su se ljudi. Na prvi pogled svi su bili isti, ali sada u nekom drugom filmu. Neki su razvili ili razvijaju karijere, neki su se poudavali i poženili, neki su bili isti kao prije, ali opet nekako karakterno drugačiji. Ja sam sada stranac u vlastitom gradu i domovini, a tako me i drugi gledaju. Ne osjećam da pripadam ni tu ni tamo, kao neki alien.

Nedavno sam negdje pročitala da kada jednom odeš, zauvijek ostaješ stranac gdje god živio. Bilo mi je smiješno, ali sada uviđam da ipak ima nešto istine u tome. Htjela sam nastaviti sa životom iz 2014. ne shvaćajući da sam povratkom u Hrvatsku opet na početku neke nove priče.

Bilo mi je lijepo opet biti kod kuće sa svojom obitelji, ali isto tako mi je vrlo brzo počela nedostajati privatnost i imanje vlastitog stana. Život u hotelu "mama" mi se isprva činio kao luksuz jer me neprestano kuhanje i čišćenje posljednje 2,5 godine pošteno iscrpilo, ali nakon nekog vremena više mi se i nije činilo tako strašno (iako svakodnevno kuhanje JE strašno!). Osim toga, u Njemačkoj sam često bila usamljena u stanu, pogotovo vikendima kada su svi bili sa svojim obiteljima, a ja nisam imala nikoga. U tim trenucima bila bih dala sve na svijetu da je moja obitelj bila tu, barem nakratko, ili da sam ja mogla otići k njima. To je sigurno jedan od najvećih, a možda i najveći nedostatak samačkog života u stranoj zemlji. I najbolje i najteže trenutke moraš preživjeti sam jer su oni tisućama kilometara daleko i ne mogu biti tu kada ih trebaš. A trebala sam ih puno puta…

Naučila sam živjeti i boriti se sama, što nisam morala nikada prije. Možda mi je zato preseljenje u Njemačku bilo velik šok zbog kojeg sam prolazila sve te drame i depresivna razdoblja o kojima sam vas redovito izvještavala. Rez je napravljen naglo, a ja nisam bila spremna na njega. Iz sigurnosti hotela "mama" i okružena brojnim prijateljima bačena sam na drugi kraj svijeta među neke drugačije ljude koje u početku nisam ni razumjela, sama na svijetu.

Nikako NE preporučujem solo odlazak u inozemstvo, osim ako je negdje bliže granici da povremeno možete svratiti kući za vikend. Neizmjerno je lakše ako imate barem jednu poznatu osobu kraj sebe, makar prijatelja ili poznanika. Bilo koga. Da je moja obitelj otišla sa mnom u Njemačku, sigurno bih ostala još koju godinu tamo. Ovako je to bio ne glavni, ali jedan od većih razloga za povratak.

Hrvatska se naočigled promijenila u ove tri godine. U Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj osjeti se manjak ljudi, duša otjeranih u bijeli svijet, primoranih potražiti sreću izvan granica Lijepe Naše.

Isto tako se osjeti i izlazak iz krize. Ponuda poslova puno je veća nego prije nešto više od 3 godine, kada sam se zadnji put prijavljivala za radna mjesta u Hrvatskoj, a konkurencija za iste je puno manja.

Čim sam došla u Hrvatsku, bacila sam se na traženje posla. Glavni kriteriji su mi bili: mora biti posao u mojoj struci, plaća minimalno 6000 kuna, mora biti internacionalna firma te je poželjno da se na redovitoj bazi koristi i njemački i/ili engleski jezik, ali nije uvjet.

Long story short, vrlo sam brzo pronašla posao koji ispunjava sve navedene kriterije, upravo zahvaljujući znanju njemačkog, te i dan-danas tamo radim. Nisam oduševljena, ali nisam previše ni očekivala s obzirom na to da se radi o Hrvatskoj.

Od prvog dana obećala sam si da se nikada više neću dati muljati i ponižavati. Neću raditi niti sata prekovremeno ako nije plaćeno (a i onda samo u nuždi), a ako netko pokuša bilo kakav mobing, omalovažavanje ili patroniziranje, vratit ću mu istom mjerom i još ću ga prijaviti svim nadležnim institucijama na svijetu. To sam im odmah dala do znanja i tako je i bilo. To je luksuz koji si ovoga puta mogu priuštiti za razliku od prije tri godine.

Cijeli post pročitajte na Blog.hr-u.