''Želja za povratkom iz dana u dan jača, ali i sumnja. Ako odem, hoće li to biti najgora odluka ikada? Ostaviti stabilan posao i zemlju koja mi je omogućila sve zbog zemlje koju volim i kojoj se želim vratiti, ali ona mene (očito) ne želi natrag.''
Misli o povratku u Hrvatsku blogerici Gastarbajterici proteklih dana neprestano prolaze glavom. Odluka još nije konačna, ali je počela gledati oglase za poslove u Hrvatskoj i ostala je jako razočarana:
"Pitam se, ima li za mene mjesta u Hrvatskoj? Po viđenom još uvijek nema. Ponuda oglasa u Zagrebu za radna mjesta koja mene zanimaju su na bazi 1-2 mjesečno, a samo u Kölnu ih se svakodnevno vrti preko 50-ak.
Kao što sam u prethodnom postu najavila, spremam se lagano na povratak u južnije (tužnije) krajeve. Možda najveća, a možda najbolja odluka života. Vrijeme će pokazati. Stalno čekam nešto, a nikada da dočekam, a kada i dočekam, nešto obavezno krene po zlu. I već sam lagano umorna od toga. Na početku života, a toliko umorna da mi je sve neugodno.
Želja za povratkom iz dana u dan jača, ali i sumnja. Ako odem, hoće li to biti najgora odluka ikada? Ostaviti stabilan posao i zemlju koja mi je omogućila sve zbog zemlje koju volim i kojoj se želim vratiti, ali ona mene (očito) ne želi natrag.
Nikada ne znaš što te čeka iza zatvorenih vrata, možda je vrijedno boriti se, a možda ću ostati razočarana i plakati za Njemačkom. Mrzim velike odluke. Bilo ih je toliko puno u zadnjih par godina da mi je već svejedno.
Prošla je još jedna nedjelja, moj najgori dan. Dan kada se ništa ne događa, jedini dan kada Njemačka spava.
U vrijeme prehlada i gripa Gastarbajterica je opazila jednu jako ružnu naviku kod Nijemaca: kada su bolesni ispuhuju noseve na najjače, doslovno kao da je slon u prostoriji. Tamo od kuda sam ja došla to se pred drugim ljudima radi potiho, gotovo poskrivečki da nitko ne čuje.
Uz to su i vrlo neuredni. Ostavljaju stvari i gdje stignu i ne stignu, ne ispiru posude iz kojih jedu prije stavljanja u perilicu suđa pa nas često idući dan dočeka oprano - a prljavo suđe. Kada čiste aparat za kavu to je tako loše i prljavo da mi se nekada gadi piti kavu na poslu. Diraju hranu rukama itd. Pravi prljavci.
Pitam se jesam li ja luda ili je to stvarno normalno??
Ali zato se rijetko rukuju i nikada ne ljube u obraze jer je to fuj. I meni je to iskreno super. Kod nas se ljudi ljube u obraze svaki put kada se vide. Za rođendane još mogu razumjeti, ali baš pri svakom susretu je ipak malo previše. A Nijemci se ne ljube ni kada si čestitaju rođendane. Distanca je ovdje SVE!
Uz to su i vrlo lijeni. Vole kada se radi, ali ne da oni rade, nego drugi, a oni da gledaju i preuzimaju zasluge. Pravi šefovi. No ta priča je za neki drugi post".
Cijeli post pročitajte na blogu Gastarbajterica – nova generacija.
