Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika Frakture i prijevodu Andree Weiss Sadeh. Razgovor s autorom na tribini 'Razotkrivanje' u velikoj dvorani Kina Europe vodio je povjesničar Hrvoje Klasić, koji od Grossmana uvodno zamolio da svojim hrvatskim čitateljima ispriča nešto o sebi o čemu ljudi koji ga poznaju samo kao pisca ne znaju ništa.
Pročitajte i ovo
Grossman je odgovorio anegdotom iz svojega života, kada je prije 36 godina, kao rezervist u ratu između Izraela i Libanona, stacioniran u mjestu blizu sirijske granice u jedinici koja je bila pretrpjela brojne žrtve, svake večeri ritualno, bez šljema i pancirke, posve nezaštićen, 15 minuta sjedio na balkonu zaposjednute kuće, i čitao.
"Osjećao sam da me, dok sam tamo sam na tome balonu, namjerno nezaštićen od snajpera, ta knjiga ne štiti samo od metaka snajperista, nego mi služi i kao podsjetnik, usred svega što sam ondje kao vojnik radio, na ono što sam ostavio iza sebe i čemu se želim vratiti kad rat završi, poput sidra koje bacite prema budućnosti i onda mu se polako približavate", rekao je.
Autor 15-ak proznih i publicističkih djela i 18 knjiga za djecu, prevedenih na više od 30 jezika te prema kojima su snimljena i četiri filma, Grossman je vodeći izraelski autor i jedan od 100 najutjecajnijih svjetskih mislilaca. U Zagrebu je već gostovao 2016. godine, kada je predstavio roman "Do kraja zemlje" (2008.), proglašen jednim od najvećih romana našeg stoljeća. Knjiga je na hrvatskome objavljena također u Frakturinoj nakladi i prijevodu Tatjane Jambrišak.
"Ušao konj u bar" najavljen je kao vrhunsko književno putovanje pustinjama ljudske duše i nesumnjivo književno remek-djelo u kojemu se taj autor pokazuje kao pisac koji beskompromisno i neustrašivo osvjetljava najtamnije kutke svijeta u kojemu živimo. U priči o ostarjelom stand-up komičaru Dovaleu Grinštajnu, koji u podrumskom klubu industrijske zone manjeg izraelskog grada iznosi urnebesno tragičnu priču svojeg života, Grossman je ispisao, po mišljenju kritike, veličanstveno komičan roman o ljudima i društvima "koji su doživjeli strašan kvar".
Priča o kojoj je razmišljao 25 godina
Grossman je istaknuo kako osobno nije ljubitelj stand-up komedije – ne voli njezin cinizam, smatra ga "prejednostavnim izlazom". "No danas je nemoguće pobjeći od stand-up komedije kad čak i vijesti ponekad liče na stand-up komediju - pogledate samo Donalda Trumpa, kakav je on samo stand-up komičar!", rekao je pisac.
Pa ipak, Židovi su, unatoč svojoj teškoj povijesti – ili baš zbog nje – posebno duhovit narod: "Položaj Židova u svijetu često je položaj outsidera – što neminovno dovodi do toga da ste duhoviti, skeptično promatrate stvarnost. I u najgoroj situaciji za Židove tijekom povijesti, ljudi su bili u stanju šaliti se, biti duhoviti", kazao je Grossman.
Na taj način, zahvaljujući tome što su uspjeli preformulirati situaciju, nije ih slomila tragedija: "Uspjeli smo izvesti neku vrstu nevjerojatne unutarnje slobode, nismo se dali prikovati za situaciju, paralizirati njome bez obzira na njenu težinu, nego smo se uspjeli unutar nje fleksibilno kretati. Kad to možete, to znači da niste u potpunosti žrtve. Naravno da smo bili žrtve, ali smo i razvili tu sposobnost da se redefiniramo u danoj situaciji", napomenuo je.
Tragedija njegova lika, iz koje je proizašla čitava knjiga, priča je o kojoj je razmišljao 25 godina, rekao je pisac, ali nije znao kako ju oblikovati. U toj priči jedan dječak koji dolazi iz vrlo homogene obitelji u kojoj su majka i otac jako usmjereni jedno na drugo i na njega, odlazi na tjedan dana u đački vojni kamp na jug Izraela. Tamo saznaje da je postao siroče – no nitko mu ne govori tko je umro, da li majka ili otac.
"Četverosatno putovanje kući na pogreb, tijekom kojega pokušava dokučiti koji je roditelj mrtav, predstavlja prekretnicu koja mijenja tijek čitavog njegovog života: jer ono što je za njega tragično je da se pokaže da je onaj roditelj kojeg je 'osudio', kojeg je 'pogubio', zapravo i umro. Cijeli njegov život promijenio se u tih četiri sata koliko je putovao", rekao je pisac.
Na kraju se dosjetio da bi tu tragičnu priču najbolje bilo ispričati "pred publikom", spajajući tragediju i komediju: Njegov glavni lik Dovale Dži, između smijeha i suza, u svojoj finalnoj predstavi uprizoruje prošlost i sadašnjost Izraela, sliku složenu i živu, u kojoj umije zasjati ono što je Grossmanu najvažnije – čovjek.
Demokracija sve više postaje samo prazna riječ
Angažirani ljevičarski mirovni aktivist i žestoki kritičar izraelske politike prema Palestincima, Grossman je istaknuo kako, bez obzira na aktualnu izraelsku politiku i svoje oštro neslaganje s njom, jedno ipak nikada ne zaboravlja- a to je kakvo čudo predstavlja samo postojanje države Izrael: "Kakvo je čudo bilo uspostaviti novu državu, zajedno s kulturom, poljoprivredom, industrijom visokom tehnologijom, demokracijom - pogotovo što je većina Židova u Izrael došla iz zemalja koje uopće nisu poznavale demokraciju".
"Danas demokracija sve više postaje samo prazna riječ. Ne možete okupirati jedan drugi narod i još uvijek ostati demokracija. Samozavaravanje je da smo mi demokracija kao što su to Švedska ili Sjedinjene Države, a istodobno smo mi ti koji su okupatori", rekao je pisac.
Veličina Izraela je u tome što je outsiderima omogućila da imaju dom: "Jedna od definicija koje ja imam za nas je da se nikada nismo osjećali kod kuće u svijetu, čak i na najgostoljubivijim mjestima. Izrael bi trebao biti taj dom gdje bismo se trebali osjećati potpuno sigurnima. Ali mi to nemamo - Izrael je tvrđava, ali nije dom", istaknuo je Grossman.
"Naravno, mi i trebamo biti tvrđava na Bliskom istoku, jer to je jedno negostoljubivo mjesto. Moramo biti jaki i svi tamo to znaju. Na Bliskom istoku ne želite biti bez jake vojske koja će vas braniti. No, vojska ne može odgovoriti na složenost naše situacije. Zato mislim da je naš opstanak pod velikim pitanjem: moramo smiriti strasti između nas i naših susjeda i početi se privikavati na ideju da je mir moguć. No, problem je što većina Izraelaca i Palestinaca više uopće ne vjeruje u mogućnost boljeg života i mira između dvoje susjeda. A jednom kad počnete vjerovati u to, poraženi ste", dodao je.
Kao veliko postignuće države Izrael Grossman je istaknuo činjenicu da je nakon više tisuća godina obnovljen hebrejski jezik, te je postao jezik kojim ljudi doista govore. Kad bi morao odabrati jednu ili dvije odlike o tome kako vidi židovski narod, pisac je kazao kako je to narod koji je preživio veliku katastrofu – šou, holokaust – i koji cijeli svoj život živi u ratu. "Cijela povijest modernog Izraela uronjena je u rat. Od toga je nemoguće pobjeći", kazao je.
Ipak, priznao je da je upravo proveo tri dana na Sjevernom polu, gdje je istraživao za svoj najnoviji roman: "Mislim da je biti sam na Sjevernom polu najsamotnije mjesto koje sam ikada upoznao", našalio se.
Grossman je međunarodnu pozornost privukao publicističkom knjigom "The Yellow Wind" (1987.), u kojoj ukazuje koliko je okupacija loša ne samo za okupiranoga, već i za okupatora. Među njegovim se knjigama još ističu "See Under: Love" (2005.) i "The Book of Intimate Grammar" (1991.). Radovi su mu objavljeni u The New Yorkeru, primio je mnoge nagrade, uključujući francusku Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres, njemačku Buxtehuder Bulle, rimsku Premio per la Pace el’Azione Umitaria, Premio Ischia – međunarodnu nagradu za novinarstvo, izraelsku nagradu Emet i nagradu Albatros Fondacije Güntera Grassa.
Za svoj roman "Ušao konj u bar" primio je 2017. godine međunarodnu nagradu Man Booker te 2018. nagradu Države Izraela za književno stvaralaštvo, najviše književno priznanje u Izraelu.
"Ja ne pišem uvijek i samo 'o situaciji'", istaknuo je pisac: "Čak i kada pišem o tome, daleko me više zanimaju odnosi među ljudima, mehanizmi ljubavi, ljubomore; tu sam daleko više 'kod kuće' nego kad pišem o izvanjskoj zbilji. A o to toj zbilji pišem jer su ljudi prestali vjerovati da je išta moguće promijeniti. Ja si ne mogu priuštiti luksuz očaja, jer još uvijek vjerujem da ima načina koji će nam omogućiti da preživimo katastrofu a ne samo da živimo od jedne do druge", poručio je na kraju.
David Grossman jedan je od 50-ak književnih gostiju ovogodišnjeg, 6. Festivala svjetske književnosti (FSK), koji se u organizaciji nakladnika Frakture od 2. do 8. rujna odvija u Zagrebu i Splitu. Festivalski program nastavlja se u utorak, kada će se s hrvatskom publikom u Zagrebu družiti francuska književnica Gaelle Josse i zvijezda američke i nigerijske književnosti Chigozie Obioma, najmlađi autor koji je ušao u finale nagrade Man Booker.
Filmski program donosi projekciju filma "Pad Italije" Lordana Zafranovića iz 1981., koji će također gostovati na festivalu, gdje će na tribini 'Razotkrivanje' razgovarati s Brunom Kragićem. Program 'Dvostruki portret' u utorak donosi susret bosanskohercegovačke autorice Lejle Kalamujić i domaćeg pisca Svena Popovića.
(Hina)
