PR
PR Foto: PR

Prehrana temeljena na biljnim namirnicama zadnjih 20 ostavlja snažan trag ne samo među potrošačima, već i u znanstvenoj zajednici.


Prehrana i znanost o prehrani zadnjih 50 godina u dinamičnoj su interakciji s prehrambenim trendovima. Iako je, nažalost, većina trendova dovela (i još uvijek dovodi) do prilično iskrivljenog pogleda na prehranu, postoje i oni u čijim glavnim postavkama smisao vide i sami nutricionisti. Jedan od njih je prehrana temeljena na biljnoj hrani (engl. Plant-based diet). O tome što je prehrana temeljena na biljnoj hrani, kolika je vjerojatnost da će zaživjeti na tanjurima Hrvatske, kakve su još prednosti i nosi li sa sobom nešto štetno, razgovarali smo s magistrom nutricionizma Josipom Rešetarom iz savjetovališta za prehranu nutricionizam.hr.

Možete li za početak objasniti koncept prehrane temeljene na biljnoj hrani i kada je takav obrazac prehrane doživio svoj snažan svjetski odjek?

Prehrana temeljena na biljnoj hrani primarno se fokusira na unos namirnica biljnog podrijetla. To ne uključuje samo voće i povrće – uključuje i sjemenke, orašaste plodove, mahunarke, biljna ulja te cjelovite žitarice. Još uvijek miješamo prehranu temeljenu na biljnoj prehrani s veganstvom i vegetarijanstvom – da biste slijedili postavke plant-based prehrane ne trebate nužno biti vegan i vegetarijanac.

Prehrana temeljena na biljnim namirnicama zadnjih 20 ostavlja snažan trag ne samo među potrošačima, već i u znanstvenoj zajednici. Povećanju interesa za ovakvim obrascem prehrane doprinijelo je produženje životnog vijeka kojeg pak prati porast kroničnih nezaraznih bolesti i karcinoma. Uloga prehrane, a posebice one biljnog podrijetla, dominantno je preventivnog karaktera. Prehrana, pa tako i ona temeljena na biljnoj hrani, nije lijek, osim u iznimnim situacijama.

Kako stojimo u odnosu na druge zemlje i možemo li kvantificirati benefite ovakvog obrasca prehrane?

Prema podacima Eurostat-a iz 2017. godine, Hrvatska se nalazi na začelju europskih zemalja po pitanju konzumacije voća i povrća. U prosjeku, 64% Europljana svakodnevno bilježi unos voća i povrća, dok tek 46% Hrvata na dnevnoj razini unose barem jednu porciju voća te 54% unese barem jednu porciju povrća. Činjenica da svaka dodatna porcija voća i povrća smanjuje rizik od smrtnosti svih uzroka za 5% kod osoba koje imaju neadekvatan unos voća i povrća, kvantitativno govori sama za sebe. No, ne zaboravimo, biljna hrana nije samo voće i povrće.

Vjerujem da je većina ljudi upoznata sa zdravstvenim benefitima biljne hrane. Zbog čega je i dalje ne konzumiramo dovoljno?

Rekao bih da opća populacija biljnu hranu percipira „zdravijom“, ali dobar dio populacije još uvijek nije upoznat sa svim benefitima koje nam učestalija konzumacija biljne hrane donosi. Ono što primjećujemo kod osoba koje nemaju naviku redovite konzumacije preporučenih količina biljne hrane jest povećan unos uslijed pojave bolesti – ne tvrdim da je promjena prehrambenih navika tijekom bolesti sama po sebi loša, međutim ne možemo i ne smijemo od prehrane u takvim situacijama očekivati akutan učinak i čuda.

Brojni su razlozi zbog kojih je biljna hrana još uvijek podcijenjena – isprepleteni su kompleksnom mrežom fizioloških, psiholoških i socioloških čimbenika. Biljna hrana karakterizirana je relativno niskom energetskom i visokom nutritivnog gustoćom te je kao takva uvijek bila u „drugom planu“ u kontekstu opstanka vrste. Iako smo u nekoliko posljednjih stoljeća značajno povećali očekivani životni vijek, naši geni ostali su prilično statični. Još uvijek smo fiziološki dominantno usmjereni prema energetski bogatijoj hrani. Pritom nam visoka izloženost i niska cijena energetski gušćih proizvoda nipošto ne pomaže u postizanju zadovoljavajućeg unosa namirnica biljnog podrijetla. Nedostatne kulinarske vještine i/ili izostanak navike kuhanja također mogu utjecati na nedostatan unos namirnica biljnog podrijetla. Štoviše, redukcionistički pogled, visoko zastupljen kod opće populacije, dodatno ne ide na ruku biljnoj hrani - biljna hrana nema toliko „heroja“ i „krivaca“ koje neopravdano vežemo uz neke druge namirnice i skupine namirnica. Ono što pruža biljna prehrana je dugoročno očuvanje zdravlja – a to pak rijetko kome zvuči motivirajuće.

Tvrdite da biljna hrana nema toliko „heroja“ i „krivaca“ koje pak imaju neke druge namirnice ili proizvodi. Što bi onda prema vama bio glavni motiv za povećanje konzumacije biljnih namirnica?

Svaka podjela na dobro i loše u nutricionizmu je loša, koliko god da su ideje u pozadini takvih radnji zasnovane na dobrim namjerama. Sagledavanje šire slike prvi je korak u nutricionističkoj intervenciji i davanju konkretnog prehrambenog savjeta – u suprotnom, neizbježan je pad u zamku redukcionizma. Možda zvuči očekivano, ali glavni motiv za povećanje konzumacije biljnih namirnica i proizvoda doista je individualan. Ono što generalno vrijedi za sve je da će postizanje adekvatnog unosa namirnica biljnog podrijetla rezultirati poboljšanjem ukupne kvalitete prehrane, a samim time i ukupnog zdravlja.

Postoji li nešto „loše“ u prehrani temeljenoj na biljnoj hrani? Koje bi bile vaše preporuke za kraj?


Smatram da negativne posljedice konzumacije prehrane temeljene na biljnoj prehrani proizlaze iz glorifikacije i nedovoljne edukacije. U prvom slučaju, kao rezultat isključive biljne prehrane, može doći do pojave nutritivnih deficita, dok u drugom slučaju obično dolazi do nesrazmjera u očekivanjima i rezultatima. Ne trebamo zaboraviti da i biljna prehrana ima kalorijsku vrijednost, a povećanje tjelesne mase (iako obično teže) moguće je ostvariti i konzumacijom dominantno biljne prehrane.

Ukoliko pojedinac želi povećati unos namirnica biljnog podrijetla svakako bih preporučio stručnu podršku kvalificiranog stručnjaka, nutricionista. Nutricionist ima kompetencije da prilagodi takav obrazac prehrane stilu života pojedinca, minimizira moguće nutritivne deficite i precizno usmjeri motive prema ostvarivim rezultatima.