Vaša je priča prilično inspirativna. Imate dijete sa zdravstvenim poteškoćama i kroz rad s njom razvili ste poslovan život. Kako je počela Vaša priča?
Sve je krenulo rođenjem moje djevojčice koja je djevojčica s teškoćama u razvoju i u jednom sam trenutku primijetila da smo mi roditelji najvažnija karika i u odgoju i u obrazovanju i svemu što je vezano za našu djecu. Ipak su to naša djeca i kad se tako nešto dogodi da na nama leži odgovornost, da nije dobro prebacivati problem pa kriviti sustav, državu, što je sve tako kako je, moglo bi bolje, i fokusirati se na tako nekakve negativne stvari, već vidjeti što u tom trenutku možemo sami napraviti. Primijetila sam da radeći sa svojom djevojčicom, odnosno kad idemo negdje na rehabilitacijske programe, razvijanje govorno-jezičnog razvoja, bilo što, gubimo jako puno i da se zapravo ja kao roditelj trebam educirati i da jako puno toga mogu napraviti sama i onda sam krenula na edukaciju, krenula sam tražiti pomoć od stručnjaka, što mogu kao roditelj u naše slobodno vrijeme, u nekom lijepom osjećaju, kad smo doma, da ne gubimo vrijeme na spremanje odlaska na vježbe, što mogu ja sada napraviti i primijetila sam da to funkcionira.
Krenula sam istraživati literaturu u tom području, pitala sam neke druge stručnjake vani što trebam kao roditelj raditi, što je važno, koje dijelove poticati, na čemu najviše. Dobivala sam literaturu koju sam proučila i došla do ideje da bi bilo vrlo korisno poručiti roditeljima kroz tu literaturu koliko odgovornost leži na njima i da su oni ti koji oblikuju dječji mozak, grade dijete kakvo će biti sutra i odlučila sam tu literaturu prevoditi i objaviti na hrvatskom jeziku. Tako se rodila izdavačka kuća Harfa koja objavljuje literaturu iz područja ranog poticanja emocionalnog i intelektualnog razvoja djece. Kroz taj rad s njom i čitanja knjiga, nalazila sam nekakvu terapiju, isto tako i u izradi materijala kojih u tom razdoblju nije bilo dovoljno. Htjela sam raditi s njom nešto, a to sam morala kreirati sama. Onda se tu skupio velik broj tih materijala. Odlučila sam se educirati na području grafičkog dizajna, sama sam pripremala te knjige za tisak. A onda sam i sama crtala te materijale.
Napravilo se dosta toga nečega i odlučila sam to staviti na web aplikaciju, nazvala sam je ''Pametnica''. Tamo sam uploadala materijale i htjela da ti materijali budu dostupni po nekoj prihvatljivoj cijeni i drugim roditeljima. Tako je krenulo moje poduzetništvo. Ljudi su prepoznali što radim. Dobila sam neke nagrade. Dok nisam dobila nagrade, nisam ni sama bila svjesna da sam u svijetu poduzetništva, jer sam radila terapijski rad, radila sam na sebi, radila sam na tome što ću raditi s djetetom, fokus na nešto pozitivno. Ali kad bi mi netko rekao da sam poduzetnica, rekla bih ''ma nisam ti ja poduzetnica, to su valjda ljudi koji rade neke ozbiljne, velike poslove. Ja se igram i zabavljam se sa svojim materijalima i čitajući knjige''. Ali, na kraju jesam poduzetnica i sretna sam tu gdje jesam. Dobila sam nagradu u kategoriji socijalno i društveno odgovornog poduzetništva što je za mene velika nagrada, jer želim da ono što radim, da bude dobro za mene, za moju djecu, moju obitelj i da je dobro za društvo u kojem živim.
Govorili ste u jednom od intervjua o emocionalnoj inteligenciji kao temelju razvoja. Prema saznanjima koje imate iz literature kroz koju ste prošli iz svog iskustva koje imate – zašto je emocionalna inteligencija temelj razvoja?
Emocionalna inteligencija je temelj svega kad je u pitanju ljudski razvoj i čovjek. Emocionalna inteligencija je osjećaj, pojam nečega što smo mi. Ako ja imam doživljaj da nisam vrijedna u doživljaju sebe i ako imam doživljaj da ako dijete koje odgajamo nema doživljaj da je takvo kakvo je – sasvim u redu, da je sve što radi ispravno i da može bolje, da ima kapacitete i da ima potencijale, onda njegove intelektualne sposobnosti nećemo moći iskoristiti. Ono ima duboko uvjerenje da nije vrijedno. Bez obzira što njegovo ponašanje pokazuje da ima izvanredne intelektualne sposobnosti, znamo i sami da u školama imamo velik broj, često ćete čuti i od učitelja da je velik broj djece koja su pametna, inteligentna, a ponašaju se destruktivno, odu u nekakve druge vode i onda ne znaju ni oni sami što se događa, zašto je to tako, zašto dijete ne može koristiti taj svoj veliki potencijal koji ima, a zapravo je ključ u emocionalnoj inteligenciji. Mi nemam ni u školama, i ne obraćamo pozornost na socioemocionalne programe koji su definitivno ključ razvoja čovjeka, razvoja djeteta.
U praktičnom dijelu što je najbolje raditi da se emocionalno povežemo s djetetom?
Najbolje ćemo se povezati sa svojim djetetom i doživjeti svoje dijete da radimo na sebi, da najprije prihvatimo sebe takve kakvi jesmo da smo takvi kakvi jesmo i da jasno znamo što je naše dijete, a što smo mi. Velika se pogreška može dogoditi ako neka svoja očekivanja prebacujemo i očekujemo da ih dijete ispunjava. Dijete je dio nas, stvorenje koje je došlo na ovaj svijet sa svim svojim potencijalima. Naš zadatak je da radimo na sebi i prihvatimo sve njegove i dobre i loše strane i da mu budemo motivator, vođa u procesu, da mu pokažemo kako treba funkcionirati u ovom svijetu. Najčešće im verbalno dajemo upute. Međutim, istraživanja i znanost je danas već potvrdila da oni nas verbalno ne razumiju, da nas razumiju točno onakvima kakvi mi jesmo, točno znaju što mi osjećamo. Mi se zrcalimo jedni na drugima i to je znanost dokazala. Mi im možemo verbalno pričati, ali ako to što im pričamo mi ne doživljavamo, dijete čuje ono što je u nama. Tako da je vrlo važno raditi na sebi, da sebe dovedemo u dobro stanje i teko onda možemo ući u interakciju s djetetom i pomoći djetetu da raste. Ne da smo netko tko ga instruira, forsira i kritizira ponašanje, već netko tko će svojim ponašanjem, svojim načinom života pokazati što je zapravo ispravno. Jer rad na emocijama s djetetom je najprije rad na sebi. A onda definitivno i razgovor s djetetom o osjećajima koji su vrlo važni, koji su također temelj svega, da priča, da kaže da je slobodan reći kako se osjeća. Da je slobodan biti i u lošem i u dobrom stanju, da mu znamo reći – da, i to je u redu. Nekad smo tužni, neraspoloženi, nekad smo u dobrom stanju, nekad smo u lošem stanju, to je sve ok, to je sve život.
