Četrdesetogodišnji Bižić, osuđen je sa svojim sumještaninom Zdravkom Kozulićem zbog ubojstva susjeda Save Petrovića 1997. godine.
Pročitajte i ovo
Prije dvije godine odbijena mu je molba za pomilovanje. Policija je po nalogu kaznionice raspisala tjeralicu.
Bižić je kaznu služio u poluotvorenom odjelu kaznionice, a u nedjelju mu je dopušteno da ode do telefonske govornice za zatvorenike na drugom odjelu.
No, poslijepodne, prilikom prozivke nadležni pravosudni policajaca otkrio je da Bižića nema. Odmah je pokrenuta potraga i obaviještena policijska postaja u Ivancu.
Ne otkrivajući identitet bjegunca, u Upravi za zatvorski sustav kažu da je riječ o zatvoreniku koji do sada nije kršio zatvorski kućni red te da je 'u ostvarivanju svog pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora bio ocjenjivan uspješnim'.
Napominju i da, sukladno zakonu, upravitelj kaznionice obvezno razmatra smještaj zatvorenika u odjel s blažim uvjetima nakon polovice izdržane kazne, što je slučaj s Bižićem.
U priopćenju Uprave za zatvorski sustav ne kaže se je li pokrenuta unutarnja istraga o mogućim propustima u osiguranju i odgovornosti zatvorskog osoblja.
Bižić je odslužio više od polovice kazne na koju je osuđen zbog ubojstva susjeda Save Petrovića kojega je 1997. godine, zajedno s još jednom osobom, nasmrt pretukao.
Iduće je godine osuđen, no do 2001. bio je u bijegu. Na suđenju 2002. ponovno je proglašen krivim i osuđen.
U policijskoj tjeralici, objavljenoj i na MUP-ovoj internetskoj stranici, piše da služi kaznu zbog ratnog zločina protiv civilnog pučanstva i ubojstva te da je visok 179 centimetara i ima kestenjastu kosu.
Inače, iz hrvatskih je zatvora od 1996. do 2007. pobjeglo 99 zatvorenika, od kojih je većina pronađena.
Jedan od najspektakularnijih bjegova bio je onaj ubojice i silovatelja pokojnog Ivana Klišanića, kojega su mediji prozvali monstrumom iz Rakova Potoka.
On se prije zakazanog pregleda u Domu zdravlja s pomagačem dogovorio da mu ostavi oružje u košu za smeće pokraj ulaza u ambulantu. Kada je uzeo oružje, pobjegao je automobilom koji ga je čekao vani.
Najveći skupni bijeg zabilježen je u Zagrebu 1995. godine, kada su trojica zatvorenika prerezala rešetke na prozoru i pobjegla preko krova. Dvojica su uhvaćena za nekoliko dana, a treći je otišao u Njemačku i uhvaćen je tek nakon tri godine.
Bjegovi iz zatvora i tijekom sprovođenja u pravilu su vezani uz propuste pravosudne policije, a u Upravi za zatvorski sustav smatraju kako se većina bjegova iz hrvatskih zatvora dogodi neplanirano, kada se zatvorenicima ukaže mogućnost.
Život iza rešetaka nakon vraćanja u zatvor za bjegunce je još teži jer stegovno odgovaraju, gube određena prava, a i kazna im se produljuje za vrijeme provedeno u bijegu.
