Premijerno izveden autorski projekt Senke Bulić, "Kurlani", okrutan je, surov i tragičan prikaz ženskih života u Dalmatinskoj zagori krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća. Propitujući stare i nove probleme s kojima se suočavaju snažne žene u tradicionalnim sredinama, ova predstava tjera na razmišljanje i na neugodnost jer se malo što u muški dominantnom društvu promijenilo.

Galerija Kurlani u Tvornici (Foto:Marko Ercegović) Helena Minić Matanić tumači Perku (Foto. Marko Ercegović) Anđela Ramljak (Foto: Marko Ercegović) +0 Predstava Senke Bulić (Foto: Marko Ercegović)

Štur, veleban i mračan prostor Tvornice kulture pozornica je koja udomljuje predstavu „Kurlane“. Kroz dimnu zavjesu i plavičastu svjetlost počinju se kao klupko odmotavati slojevi tragičnosti sage o „Kurlanima“.

Vezani članci Predstava \"Proba orkestra\" u ZKM-u (Foto: ZKM) Zaigrani raspad metaforičnog orkestra koji svira u tonu ljudskih mana: Topli kaos društva u kojem je harmonija tek daleki ideal Nova predstava ZKM-a ostavlja bez daha (Foto: ZKM) Gorko kazališno iskustvo koje ostavlja bez daha: Banalnost zla i intima traume holokausta na daskama ZKM-a

"Trilogija o Kurlanima" djelo je koje govori o zavadi braće Kurlana, u selima Dalmatinske zagore, te u njihovim odnosima oslikava žestinu i okrutnost tog kraja koji prema sebi oblikuje i ljudske karaktere.

Prema motivima „Trilogije o Kurlanima“, objavljene davne 1952., Senka Bulić pred gledatelja postavlja dva i pol sata mučnih scena od kojih se steže želudac, ali i srce, jer gledatelj mora primijetiti da tema života u društvima prožetima muškom energijom nije nimalo izgubila na svojoj aktualnosti, dapače, možda je i aktualnija no prije.

"Kurlane sam htjela postaviti od prvog trena kada sam ih pročitala, a to je bilo davno. Smatram da je 'Trilogija o Kurlanima' nepravedno zapostavljena na našim repertoarima. Božićev jezik pruža beskrajne mogućnosti, a ja sam se odlučila fokusirati na žensku liniju. Zanimala me pozicija žene u okrutnom, surovom kontekstu. Kroz njihovu poziciju obuhvatila sam i sve koji iz različitih razloga jedva ili uopće opstaju. O sudbini onih koji smetaju u zadanim, krutim okvirima, onima čija je želja za dostojanstvom proglašena prijetnjom", rekla je o predstavi autorica projekta Senka Bulić. 

Antijunakinje u žrvnju osjećaja, požude i patrijahata

U fokus ovog scenskog djela stavljene su tri ženske sudbine, s naglaskom na onu najtužniju, sudbinu protagonistkinje Perke

Jedna je nježna i plaha, stvorena da bude majka, ali prekrhke građe, likom i pojavom neodoljivo podsjeća na lik Janice iz slavne „Breze“ Slavka Kolara. Žena puna ljubavi i ženske nježnosti, žena kojoj nedostaje tvrdi oklop koji je potreban za preživljavanje u surovom ambijentu krškog kraja. Tumači ju sjajna Lucija Šerbedžija koja svojom blijedom pojavom utjelovljuje svu nespremnost njezina lika na „muški“ svijet u kojem živi, iako mu se zdušno pokorava. 

Dijametralno suprotan lik tumači sjajna Anđela Ramljak, koja svojom vitkom, visokom pojavom, upravo pršti snagom i zdravljem svoje uloge. Tumačeći ulogu Gare, mlade djevojke koja je ostala trudna s muškarcem u prolazu, izložena je poruzi zajednice, smatrana sramotom „ženskom“ čiju nesreću treba pošto-poto prikriti. Njezin stav, inicijalno dominantan, propada kako vrijeme prolazi, a muškarci iz okoline i obitelji ugnjetavaju je dok napokon ne prihvati ono neizbježno – da je sramotna, te da zna gdje joj je mjesto.

Glavni lik, i ujedno najzanimljiviji jer u sebi nosi niz proturječnosti, tumači Helena Minić Matanić, svojom interpretacijom Perke, udovice koja se iz neovisne, lijepe i poželjne žene pretvori u svoju sjenu kada biva odbačena od društva i proždrijeta tugom zbog gubitka djeteta koje je imala s oženjenim muškarcem. U Perki se stapaju snaga i tuga, ona je utjelovljenje zatomljenih ženskih potencijala u patrijahatu koji ne dopušta probitak ni samoekspresiju ženama.

"Pokušali smo pokazati diskrepanciju uvriježenog mišljenja što žena treba biti, a to je majka, ljubavnica, patnica i, nazovimo ih, žena budućnosti. Mi pričamo o snažnim i upornim ženama. O njihovoj moći. O potrebi za slobodom duše", rekla je glumica Anđela Ramljak

Paradoks tradicije – što te ne ojača, to te ubije

Tuga koja proizlazi iz ove predstave sadržana je u činjenici da tri protagonistice završavaju tragično unatoč tome što na kraju sve tri prihvaćaju vrijednosti i norme koje im njihova sredina nameće. Osobito je to očito kod Perke, koja od snažne žene koja ruši tabue postane žena koju njezini susjedi kamenuju, upravo u trenutku kada je prihvatila Boga i željela pripadati zajednici. Postala je krhka, baš kakvom ju njezina okolina želi, da bi ju tek tada – mogla u potpunosti zgaziti.

Tri ženska slika, koja prate tri vrsna muška lika, koje tumače Frano Mašković, Paško Vukasović i Jure Radnić, od kojih je svaki odgovoran za propast jedne žene, čine ovu predstavu glumačkom poslasticom. Čak su i ekscesivna golotinja te učestali karikirani prikazi seksa dobro ukomponirani kako bi služili u korist stilskom izričaju predstave, koji karakteriziraju mračna atmosfera i igre svjetlosti i sjene, crnog i bijelog.

Suvremena žestina

Senka Bulić kao redateljica predstave svoj je rokerski, pankerski stil prenijela i na „Kurlane“. Tako je suvremenost  predstave ocrtana u minimalizmu scenografije, grubosti jezika i mimike. Mnogo golotinje, mnogo tijela, znoja, fizičke aktivnosti, mnogo gorčine.

"Imala sam izvrsnu glumačku ekipu. U nezavisnim uvjetima, budući da nemamo vlastiti prostor, uvijek je puno teže stvarati, ali uspjeli smo. Čini se da ljude zanimaju novi modeli, novi jezici, suradnje. U svom kazalištu želim stvoriti drugačiji repertoar, izvan gledateljskih očekivanja, a uzbudljiv", objašnjava svoju poziciju Senka Bulić

"Roman Mirka Božića, strastvena i suptilna režija Senke Bulić, uzajamno povjerenje iz kojeg se rađaju najbolja rješenja, suigra i povjerenje partnera na sceni. Zahvalna sam što sam bila dio", rekla je o procesu stvaranja predstave Anđela Ramljak. 

Estetika ružnog u ovom se djelu spaja s onim lijepim, tako je cvijeće lijepo, kostimografija sjajna, no more sline, deranja i pljuvanja, udaraca i naglih pokreta ono su ružno, ono ekscesivno što se proizvodi u društvima obilježenima isključivo testosteronom koji je neprestano primoran dokazivati se. Spajanje erosa i smrti gotovo od samog početka predstave daje cijelom konceptu snagu i vitalnost – upravo onakvu grubu vitalnost koju pruža život u radikalno patrijahalnoj sredini.

Ovakav koncept svakako šalje jasnu poruku publici o tome kako bi se trebalo osjećati – neugodno, izloženo, zgađeno. Zgađeno onime što patrijahat može učiniti od osobe. 

Najveći je problem cijelog koncepta zapravo onaj tehničke prirode, a to je nepostojanje pauze. Dva i pol sata za kazališnu predstavu bilo bi podnošljivo podnijeti bez stanke, no s obzirom na duge monologe, odabir prostora koji nema normalna sjedala te vrlo intenzivno emotivno putovanje, vrijedilo bi se zapitati je li predstava mogla biti kraća ili je trebalo uvesti kratak predah. Barem kako bi i glumci i publika mogli zajednički doći do daha. Da ih Dalmatinska zagora u potpunosti ne poždere.

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju