Kako bi to izgledalo kada bi muškarci zamijenili rodne uloge sa ženama? Pa bi peglali, prali, dadiljali, išli na porodiljni, kuhali, gradili karijeru, držali ne tri, nego sva četiri kuta kuće? Od muke bi svi u isti glas rekli –„Ja od jutra nisam stao!“, a društvo bi im se grohotom nasmijalo, baš kao u novoj predstavi Kerempuha.
Nova crnohumorna predstava kazališta Kerempuh premijerno je izvedena 29. ožujka, a nekoliko tjedana prije no što se u punom sjaju predstavila publici počela se oglašavati po gradu u toj mjeri da ste imali dojam kako – iskače iz paštete.
Vezani članci
ZKM-ova hit-predstava koja ruši granice bola donosi tragično emotivnu priču o smrti i životu
Novi kazališni hit koji spaja Charlieja Chaplina, Agathu Christie i britanski crni humor
„Ja od jutra nisam stao“ satira je koja se bavi stereotipima muških i ženskih odnosa, rodnih uloga i kako oni izgledaju kada ih se bez uvijanja ogoli i predstavi onakvima kakvi u suštini jesu – apsurdni, tragični i najbitnije – nepravedni. Kako ovo ne bi bila još samo jedna u nizu komedija tematike bazirane na bipolarnoj razlici sažetoj u filozofiji „Muškarci su s Marsa, žene su s Venere“, u „Ja od jutra nisam stao“ stvari su okrenute naglavačke.
Izokrenuta stvarnost koja mami na – smijeh ili suze?
Bizaran svijet u kojem su uloge zamijenjene, pa muškarci postaju ne kućanice već „kućnici“, odgajaju djecu, idu na porodiljni, suočavaju se s efektom staklenog stropa, stigmatizacijom drolja, čiste i kuhaju, na vrlo jednostavan, ali efektan način prezentiraju koliko društvo u kojem živimo i koje diktira „adekvatno“ rodno ponašanje može biti nepravedno i u konačnici – tragično.
Situacije u kojima će se većina žena pronaći, a kojima se publika veselo smije kada u njima glavnu ulogu igraju muškarci, situacije su kojima svatko od nas svjedoči svakoga dana, no tada im se ne smijemo. Na duhovit, nekonvencionalan način ova nas predstava uči o klišejima odnosa među spolovima.
Seksualni predatori ili, u ovom slučaju, predatorice, ispunjavanje svih obiteljskih obveza, nasmiješenost i podrška partneru te uz sve to još i briga o vlastitim mentalnom zdravlju, svakodnevnica su s kojom se susreću protagonisti predstave „Ja od jutra nisam stao.“
Matrijarhat umjesto patrijarhata
Ženska dominacija i muška submisivnost temelj su društva u kojima četiri muška lika pokušavaju plivati i pronaći barem trunku afirmacije.
Jedan vrhunski kuhar opterećen mnoštvom djece (Jerko Marčić), jedan nesretni, deprimirani umjetnik koji je svjestan svoje osrednjosti (Ozren Opačić), jedan zaljubljeni suprug kojeg žena i život gaze gdje stignu (Marko Makovičić) i jedan „droljac“, umjetnik koji slika samo zbog seksa (Hrvoje Kečkeš) tvore taj nesretni četvorac koji se u jednoj, navodno ugodnoj i opuštajućoj „muškoj“ večeri, vrte u začaranom krugu svojih želja i nesigurnosti. Želje za promjenom i nemogućnosti da do nje dođe.
Vrlo dobre izvedbe, u kojima se posebno ističe izvedba Marka Makovičića, ilustriraju kako je to biti u koži osobe koja je rastegnuta na sve strane. Psihički zarobljena u labirintu ljubavi i mržnje iz kojeg nema izlaza, pa se sve stapa u jedno.
"To smo mi kad se zapijemo"
Vudialenovska scena koja bi tradicionalno uključivala prijateljice koje propitkuju svoje živote i očajavaju nad promašajima u svojim životima, neizbježno vezanima za muškarce, u „Ja od jutra nisam stao“ prikazuje izvrnutu sliku koja tjera na smijeh svojom apsurdnošću. Četvorica srednjovječnih, trbušastih i nesretnih muškaraca histerizira lamentirajući o tome što sve žele, a ne mogu, a što sve ne žele, a moraju.
Publika se smije, žene kimaju glavom, a na kraju predstave međusobno se pogledaju i kažu – „tako i mi kad se zapijemo.“ I upravo u tome leži ozbiljnost ove satire koja svojim živahnim humorom baziranim na klišejima, ustvari progovara o više nego aktualnoj problematici neravnopravnosti između spolova.
A kada druženje završi, svatko svojoj kući ode, „kućnici“ svojim suprugama postave pitanje: „Zamisli da živimo u svijetu gdje je normalno da se žene zlostavlja, tuče, a da nasilnici hodaju slobodno? Zamisli da žene zarađuju manje, a rade isto? Zamisli samo da zamijenimo uloge…“
U tom trenutku komedija postaje tragedija, a smiješci publike pretvaraju se u pljesak kojim se pokušava otjerati nelagoda. Pitka i nepretenciozna, „Ja od jutra nisam stao“ humorna je oda svijetu u kojem živimo. Koji odlučuje da je jedno prirodno, a drugo neprirodno prema nekoj vrlo začudnoj logici.
