Igor Vuk Torbica, najperspektivniji regionalni kazališni redatelj – ponovno je oduševio. Već po običaju, na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih, Torbica je publici predstavio ''Carstvo mraka'', predstavu koju je režirao u Narodnom pozorištu u Beogradu i još jednom dokazao da je svaka njegova predstava prava kazališna poslastica.

Galerija


Sami početak lipnja za zagrebačke kazalištarce započeo je u revijalnom tonu – gostovanjem Narodnog pozorišta u Beogradu u ZKM-u sa predstavom „Carstvo mraka“. Ova drama Lava Nikolajeviča Tolstoja rijetko se viđa na svjetskim pozornicama, pa je ovo bila prilika za upoznavanje sa manje poznatim dijelom tog velikog pisca. Igor Vuk Torbica ima sklonost prema komadima koji nisu mainstream, koje se rijetko tko usudi postaviti. Tako je bilo i s najneizvođenijom dramom Williama Shakespearea, „Tit Andronik“ koja je prošle godine kritički bila vrlo hvaljena.

Vezani članci The Handmaid\'s Tale (Foto: George Kraychyk - © 2018 Hulu) Distopijski prikaz brutalnosti totalitarizma ponovno na malim ekranima: Počela treća sezona hit-serije \"Ono što nedostaje\" (Foto: ZKM) Predstava o razlomljenim dušama i ledenim tišinama koja nas uči kako koračati kroz život krvareći

Inspiraciju za „Carstvo mraka“ Tolstoj je našao u incidentu koji se dogodio 1885., kada je neki čovjek na vjenčanju vlastite kćeri odlučio progovoriti o svim zločinima koje je za života učinio. Drama je bila zabranjena sve do 1902., a njezina kontroverznost leži u tome što Tolstoj poprilično direktno kritizira mrak siromaštva u kojem je živjela većina ruralnog stanovništva carske Rusije tog vremena. Carska cenzura brzo je prepoznala politički nepočudan komad, pa je na prvo postavljanje ove drame u kazalištu trebalo pričekati čak 16 godina od objavljivanja teksta.

Radnja prati dvije obitelji, međusobno isprepletene interesima, strastima i zlobom, a čiji članovi i članice zbog velikog siromaštva i neimaštine postaju izopačeni članovi društva. Pohotni, zli, manipulativni i bezbožni, ne prezaju ni pred čime kako bi ostvarili svoje kratkoročne ciljeve – zadovoljenje svojih tijela i ispraznih duša.

Od ubojstava, trovanja, varanja i potkradanja, glavnim likovima ove mučne i tamne drame, mijenja se kompletan pogled na svijet i sebe same. Zbog pohlepe i požude čine zločine, odbacuju ljudskost i zaboravljaju Božje zakone.

Trulež i smard moralnog raspadanja

''Carstvo mraka“ je fantastično realističan i mučan prikaz rasapadanja jedne zajednice, društva koje je toliko ogrezlo u bojazan što će sutra jesti da sve ostalo prestaje biti važno. U samo dva sata predstave sve velike priče o moralu, dobru i zlu, nestaju, a jedino što preostaje je utrka za novcem u kojoj se gazi po leševima žena, muškaraca, pa čak i novorođenčadi.

Ova beogradska predstava u Zagreb je donijela mučnu svakodnevnicu onih slojeva društva koji su većini nevidljivi. Vrlo uvjerljiva, nasilna gluma puna emocija savršeno upotpunjava sjajan tekst, a po uhodanoj recepturi Torbice, „Carstvo mraka“ obiluje i brutalnošću koja kod publike izaziva zazor od likove, ali ne i od priče.

Agresija, najniže strasti i najgore ljudske osobine toliko su jasno iscrtani u „Carstvu mraka“ da je gledatelju teško saživjeti se s bilo kojim likom. Obično predstave i filmovi igraju na to da barem jedan lik izaziva suosjećanje gledateljstva, no ovdje to nije slučaj. Svatko je kriv, izopačen i moralno nakazan, a realistični kostimi i minimalna, ali efektna scenografija samo nadopunjuju dojam čistog zla koje se odigralo u tom ruralnom mjestu carske Rusije 19. stoljeća.

Posebno je efektna igra scenografije, jer publika zapravo cijelo vrijeme glumce promatra isključivo dok su oni u – kutiji. Svojevrsna scena na sceni, zatvorena prostrorija odijeljena staklom kroz koje gledatelji prate što se zbiva, služi i kao fizička kuća koja je dom svih zločina u predstavi, ali i kao metaforičko odijeljenje propalih individua od morala.

Publika tako kao da se nalazi u ulozi suca, moralnog prosuditelja onoga što se događa u tom zatvorenom svijetu mučeništva i jada. Bez mnogo okolišanja i bez psiholoških objašnjenja zašto likovi djeluju tako kako djeluju, „Carstvo mraka“ sve zaključke prepušta publici, a daje naslutiti kako su te moralne nakaze na sceni zapravo svi mi – u teškim životnim uvjetima.

Uzaludna potraga za iskupljenjem

Zanimljivo je povezati prikaz muka života u carskoj Rusiji s današnjim stanjem društva. Jesu li se prilike popravile i u kojoj mjeri? Postoje li i danas izopačene duše koje zbog nemogućnosti ostvarenja vlastith snova, stalnog jada i bijede, posežu za najnižim sredstvima ne bi li se barem na trenutak učinili sretnima? U svijetu u kojem u razvijenim zemljama ljudi kopaju po kontejnerima, a generacije životare iz mjeseca u mjesec, trebamo se zapitati je li došlo do novog carstva mraka?

Prigušenijeg i manje očitog, no definitivno prisutnog. Možda još ne zakopavamo leševe u podrumima, ali griješimo na druge načine, a oprost grijeha i moralan život nije ništa dalje no što je bio za jadnike u „Carstvu mraka“ prije više od 100 godina.

Odlična drama, odlična glumačka postava i još jednom – odlična režija. Jednostavna, efektna, brutalna i iskrena. Torbica još jednom pruža pravi užitak gledanja. Ako ste u Beogradu, pravac Narodno pozorište, nećete požaliti.