Kazališna predstava „Ljudski glas“ višeglasna je scenska cjelina koja komponira tri tekstualna predloška, a pred zagrebačku je publiku postavljena u veljači 2018., no i dalje je možete pogledati na redovnom repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih. Priča priču o rodu, seksualnosti i društvenim normama. Aktualna tema, složit ćete se.
Galerija
Ovaj tekstualni triptih sastavljen je od: poetskog monologa “La Voix humaine” Jeana Cocteaua s kraja dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, fragmenata epistolarno-ispovjednog romana “I love Dick” autorice Chris Kraus objavljenog 1997. te odabranih dijelova intimističko-teorijsko-filozofskog teksta “Testo junkie” Paula B. Preciada.
Vezani članci
Iako su sva tri teksta inicijalno napisana kao monolozi, u ZKM-u se izvode višeglasno. Tako u predstavi glume Lucija Šerbedžija, Hrvojka Begović, Nataša Dorčić, Barbara Prpić i Urša Raukar, koje svojom vrlo dobrom izvedbom pomažu ovoj predstavi da zaživi. Bez odlične interpretacije glumica, ovo djelo ne bi preživjelo niti nekoliko mjeseci izvođenja.
Nit poveznica ovog teatralnog kolaža jest pitanje roda. Definiranja roda seksualnošću, društvenim normama. Rod kao ropstvo, ali i kao snaga. Rod kao kategorija koja više problema stvara ženama nego muškarcima.
Tri dijela priče – tri potpuno različita dojma
Prvi dio triptiha posvećen je ženskoj ranjivosti. Glumice u najzahtjevnijem i najkvalitetnijem dijelu ove predstave obavijene dimom cigareta, s ružem na usnama i biserima oko vrata utjelovljuju tradicionalno shvaćenu ženstvenost. Njihov je svijet posvećen isključivo muškarcu, one su sretne jedino kada su ovisne, jedino kada dobivaju mušku pažnju. Od nje strepe, ali ju i beskrajno žele. Tih prvih 25 minuta predstave najkvalitetniji je dio ove sveukupno dosta neuspješno realizirane cjeline.
Kroz suze, smijeh i histeriju, glumice razgovaraju na telefon s bivšim suprugom, koji se baš sutra ženi s drugom, mlađom i ljepšom verzijom njih samih. Njihova je tuga beskrajna, a želja da ispadnu jake i nevosine tek je jedva prisutna maska kojom pokušavaju kamuflirati svoj potpuni krah. Priča je to o onom naučenom ženskom. O ženstvenosti koja pati, koja je romantizirana u nebrojenim filmovima i knjigama, koja se podčinjava muškarcu da ju gazi ili miluje kako mu kad odgovara.
Ova sekvenca vrlo je emotivna. Uz pretežno žensku publiku, energija se brzo prenijela te se osjećala bremenitost ove teme. Svaka se žena u najgorim snovima može zamisliti u takvoj situaciji koja se naizgled čini bezizlaznom, pa tako i suosjeća s ženama koje pred njom glume, i to vrlo uvjerljivo, raspad njihova duševnog i emotivnog života.
Druga je sekvenca obilježena naglim prekidom s prijašnjom atmosferom. Gledatelja šokira promjenom izričaja jer je ovaj drugi čin surov, mnogo aktivniji, mnogo prostiji, mnogo eksplicitniji. U onoj mjeri u kojoj su žene u prvom činu bile pasivne, u ovom su aktivne. Sada one zavode, ostavljaju, pišu pisma, otkrivaju svoje seksualne želje i strasti i ne boje ih se izraziti. Žele iskoristiti muškarce, ali žele i da muškarci iskoriste njih.
Sada su žene skinule svoje uske haljine, bisere i obrisale ruž. Sirovije su i neobuzdanije, nose kostime golog ženskog tijela te pokazuju cijelom svijetu svoje genitalije kao simbol oslobođenja.
Čak i u oslobođenju – ropstvo
U trećem, završnom dijelu predstave, žene potežu radikalne poteze kako bi se oslobodile svoje ženskosti. One počinju uzimati muške spolne hormone. Odbijaju dodijeljenu im ulogu i pokušavaju uskočiti u cipele muškaraca na artificijelan način.
Posljednjih 20 minuta predstave odlazi najdalje u rekonstrukciji i propitivanju spolnih i rodnih konvencija. Žene odbacuju svoje ženske značajke jer ih u modernom svijetu doživljavaju kao izraze nemoći, a u vlastito tijelo počinju unositi ono strano, muško – testosteron koji ih mijenja iznutra, uništava njihovu esenciju i one zapravo u tom izrazu suverenosti nad vlastitim tijelom nesvjesno priznaju u kojoj su mjeri robinje sustava.
Sustav im je poručio da su slabije, pa su i same povjerovale u to. Umjesto da izgrade snagu iz svojih osobina, iz onoga što nije urođeno arhetipskoj muževnosti, one ju pokušavaju imitirati. Na taj način još jednom dokazuju da nisu u stanju izbjeći diktat muškaraca.
Previše tema, premalo vremena
„Ljudski glas“ u ovom je kontekstu samo ženski glas jer publici ni u jednom trenutku nije pružena prilika čuti mušku stranu ove kompleksne priče o moći. Kombinirajući prakse i politike različitih feminizama i sukobljavajući ih s mačizmom, kapitalizmom, pornografijom i fenomenologijom roda, ova se predstava svojski trudi dati vrlo duboku kritiku društva. Možda se i previše trudi.
Unatoč zanimljivim elementima, i doista sjajnim početkom, „Ljudski glas“ u potpunosti ne odgovori na temu koju propituje, pa gledateljstvo na kraju izlazi samo s osjećajem nedovršenosti i nedorađenosti. Ono što bi svakako pomoglo ukupnom dojmu, koji je raštrkan i nekoncizan, bili bi blaži i učinkovitiji prijelazi između „činova“.
Intrigantni elementi i dobra glumačka izvedba nisu bili dovoljni kako bi u potpunosti spasili ovaj kazališni komad za koji se u konačnici može zaključiti kako je u premalo vremena poželio obraditi previše tema pa je pokleknuo pod obujmom tog pothvata.
