Poznati domaći autor Pero Kvesić proteklog je vikenda nagrađen za svoj dokumentarni film "Dum Spiro Spero" na Krakow Film Festivalu.


Pero Kvesić nagrađen je proteklog vikenda za svoj dokumentarni film "Dum Spiro Spero". Iako ga je i sama nominacija za nagradu na prestižnom Krakow Film Festivalu oduševila, pobjedi se nije nadao. Ovaj veliki hrvatski autor otkrio je za Dnevnik.hr kako je došlo do snimanja, kako je reagirao na nagradu i kako se nosi sa svojom svakodnevicom. "Zaista nisam očekivao nagradu, nikakvu posebnu, a kamoli prvu. Krakowski festival je vrlo ugledan, saznao sam da se prijavilo oko 2350 filmova pa je već samo to što je moj izabran među 18 njih koji će se prikazivati u konkurenciji za nagrade bilo dovoljno priznanje. Kad sam saznao tko je još i s kakvim filmovima također kandidiran smatrao sam da nemam nikakvih izgleda za ikakvu nagradu, već da je samo to što sam među njima velika čast. Zbog toga nakon tri dana boravka na festivalu, koliko su mi bili pokriveni troškovi, nisam čekao proglašenje nagrada, već se vratio u Zagreb. Tek što sam se vratio obavijestili su me da je, dok sam putovao, žiri donio odluku da sam slavodobitnik i da bi me rado vidjeli na svečanoj završnoj ceremoniji dodjele nagrada. Tako sam u tri dana prešao u autu tri tisuće kilometara da bih donio u Zagreb mramornu kocku s rubovima od pedlja. Malena je, ali teška - ima svoju težinu", kaže nam Kvesić.

Zanimalo nas je i kako je došao na ideju da zabilježi svoju svakodnevicu i pretoči je u film. "Zapravo nisam ni došao na ideju da napravim film. Ja naprosto na razne načine pravim svoje osobne bilješke, pa tako i koristeći mogućnost suvremenih digitalnih aparata da bilježe filmske zapise. Jednom prilikom, ima sad već oko dvije godine, pokazao sam neke od tih zapisa dugogodišnjem prijatelju, režiseru Nenadu Puhovskom. Nakon dvadesetak minuta gledanja prisjetio se da je ujedno i filmski producent, vodi producentsku firmu "Factum", i ponudio mi da umjesto osobnih zapisa napravim pravi film za javnost. Zapravo bi pitanje trebalo uputiti njemu, formuliravši ga "Kako vam je palo na pamet da bi se od privatnih zapisa vašeg prijatelja mogao napraviti (dobar) film?".

Njegova samoironija i smisao za humor ne pomažu, kaže, u životnim teškoćama, ali ih je svakako lakše podnositi. "Sve je to jedan "galgenhumor". Ne rješava probleme, ne umanjuje teškoće, ne lišava me slabosti, ali ih je uz humor lakše podnositi". I čini se da se Kvesić ne namjerava zaustaviti na ovome! "Ovo je prvi film za koji zaista mogu reći da je u potpunosti moj i to mi se vrlo sviđa. Već sam počeo raditi na drugom, a imam i spremnu građu za treći", otkriva autor.

Film je snimao, režirao - sve je praktički radio sam. Koliko je teško biti "one man show", Kvesić ne može ocijeniti. Kaže, i podjela posla s kvalitetnim suradnikom može biti lakša i dovesti do sjajnog rezultata. Neke je poduhvate nemoguće izvesti sam. "Recimo, montažerka "Dum spiro spero" bila je Ane Šerić i bio je užitak s njom raditi, u svim dvojbama pouzdao sam se u njezinu prosudbu i to je ispalo dobro. Naravno, vaše pitanje nije bez vraga. Loš suradnik je gori nego nikakav. Bio sam u životu u situacijama da sam bio prisiljen raditi s ljudima kojima je bilo mukotrpnije i dugotrajnije objasniti što treba napraviti nego obaviti to sam. U ovom konkretnom slučaju bavio sam se sam samcat scenarijem, kamerom, režijom i sviranjem drombulje jednako zato jer sam to smatrao najprimjerenijim projektu kao i zbog toga jer sam naprosto uživao baveći se time", zaključuje Kvesić naš intervju.