Oči izmorene životom. Lako uvidite preobrazbu čovjeka kako postaje životinja kada je u pitanju glad, pa bili to i ostaci lošeg hamburgera.


Najnovija kolumna glumice Leone Paraminski , Priče s druge strane, govori o susretu s bekućnicima. Leona je napisala priču koja će svakoga dirnuti.

Na kraju dana ipak smo samo životinje. Pritom ne mislim samo negativno, kao npr. primitivno ponašanje, nego ću obratiti pažnju na neizostavan nagon za preživljavanje s kojim smo svi obdareni. Neki su nažalost prinuđeni životnim situacijama morali naučiti kako ga njegovati više, neki manje. Svi se svodimo na taj pokušaj. Najvažnija stavka u našim malim životima. Samo su težnje, mjerila i primjena preživljavanja vrlo različita. Osim bjesomučnog traženja, pa naravno, smisla života...

Leona Paraminski (FOTO: Privatni album)

U jednom od najskupljih mjesta u Americi, pogađate u Santa Barbari, koja nažalost nije iznimka, ima previše ljudi koji žive na cesti. Nešto što viđam svaki dan i još uvijek se učim nositi s tim: ljudi bez domova. Dakle, o čemu razmišlja svaki beskućnik bilo gdje na svijetu?! O toplom domu može samo sanjati, dakle od toga ništa. Slijedeće sto je i njemu, ali i nama običnim smrtnicima koji ipak imamo krov nad glavom potrebno, je hrana. Topli obrok i neku vrstu doma najosnovnjije je što bi trebali imati osigurano u našim malim životima posvećenim robovlasničkom sustavu. Znam, pomislit ćete ova je zbilja malo zapela u socijalizmu. Pa možda i jesam jer ova lažna kapitalistička individualnost me plaši.

Svaki dan imam svoju rutu hodanja pokraj oceana od nekih sat vremena gdje često srećem neobičnu galeriju beskućnika. Neki pričaju sami sa sobom, neki su osamljeni, neki slušaju glazbu, neki viču ,neki plaču, neki samo gledaju more, neki u daljinu, neki samo šute, neki vole biti u većim grupama, glume da su obitelj. Često imam spremljene boce od vode i neku hranu. Taj pogled beskućnika kada mu dajete hranu je nešto što vas može proganjati cijeli život. Istovremeno se osjećate povlašteno i poniženo. Te oči koje vas gledaju natopljene slabošću, očajem, očekivanjem i nekom dalekom dubokom tugom. Oči izmorene životom. Lako uvidite preobrazbu čovjeka kako postaje životinja kada je u pitanju glad, pa bili to i ostaci lošeg hamburgera.

Leona Paraminski (FOTO: Privatni album)

Svašta nam se zna urezati u pamćenje i svašta vidimo kroz život, što je dobro za preispitivanje, ako ste tako nadareni. Ulazim u lijepo uređeni, nedavno obnovljen, relativno čist i vrlo prostrani javni WC. Sve miriši po šamponu. Hm, neobično. Razbacane osobne stvari, ručnici, deka, ručna lampica, čarape, bicikl i prizor za pamćenje, gola žena od nekih šezdesetak godina koja se pokušava popeti na umivaonik da bi oprala genitalije. Kosu je već oprala. Napravila je svoju malu i neurednu oazu. Bilo mi je drago. Pomoć nije htjela.

Ben je beskućnik koji ima oko tridesetak godina (znam, malo prerano da zapne na životnom putu do snova), srećem ga otprilike svaka dva tjedna u gradu. Popričamo o raznim stvarima. O preživljavanju ne, možda samo malo. Sram ga je. Taj dio svog života taji. Razumijem ga. Ima dugu, masnu, plavim pramenovima prošaranu kosu od sunca ispod koje krije vrlo lijepo, ali ispijeno i umorno lice. Crne nokte i pokvarene zube nažalost ne može sakriti. Budi mi dječja sjecanja na Olivera Twista. Tuga me hvata.

Leona Paraminski (Foto: Privatni album)

Ne posjeduje mobilni telefon. Govori dva jezika. Svira klavir. Glazba je njegova najveća ljubav. Srećemo ga često na besplatnim klasičnim koncertima u gradu. Ponekada zna svirati u središtu grada, na ulici. Više puta godišnje grad postavi četiri, pet klavira na glavnoj ulici pa može svirati tko želi. Svaki četvrtak, svakog prvog u mjesecu priređuju se razna, najčešće besplatna događanja po gradu -kao kušanja vina ,razne izložbe i koncerti. Sreli smo Bena i pozvali ga na večeru. Bili smo sa društvom. Tema za razgovor nije manjkalo. Čašu vina je popio. Bio je toliko ponosan, srce mi se slamalo, nije htio jesti. Htio se samo družiti. Dobra hrana, inspirativno društvo, stvaralaštvo, nije li to ono što nas sve povezuje i što svi volimo. Primjećujem kako lijepo promatra život oko sebe, ali ipak nešto je negdje krenulo krivo. To samo on zna.

Dok mi silovito i nesvjesno pod svaku cijenu nastavljamo sa svojim užurbanim životima, nemamo se vremena ogledati na svijet oko sebe. Pritom gubimo puno. Koliko ste puta prošli pokraj beskućnika kao da nije vaša realnost!? Kao da je život negdje drugdje. Za njih vjerojatno i jest. U nekim dalekim sjećanjima ili prepuštanju mašti. Prošlost bez budućnosti.