Dapače, tijekom 2005. godine guba je dijagnosticirana kod 500 tisuća osoba, što u prosjeku znači 1 400 novooboljelih dnevno, iako su znanstvenici još 1996. godine iznijeli plan prema kojem su se nadali iskorijeniti bolest u idućih 10 godina.
No, tih 10 godina kasnije brojni stanovnici Južne Amerike, Azije i Afrike i dalje žive s leprom, iako je lijek protiv te bolesti otkriven još prije 20 godinama, koji je k tome, ili bi barem trebao biti, besplatan.
Teško je shvatiti zašto tamošnje stanovništvo još uvijek obolijeva od drevne bolesti koja u Europi nije zabilježena već desetljećima. Dr. Tim Lewis iz Internacionalne misije za gubu, koji sada djeluje u Nepalu, jednim od glavnih krivaca za takvo stanje smatra nerazumijevanje okoline bolesnika, koji su, kaže, u svojim sredinama stigmatizirani.
- Oboljeli od gube su definitivno stigmatizirani, još i dan danas k nama dolaze osobe u uznapredovaloj fazi bolesti, a glavni razlog što dolaze tako kasno je taj što se boje da će zbog naravi svoje bolesti biti odbačeni, tvrdi taj humanitarac.
- Imali smo slučaj da je jedan oboljeli muškarac godinama živio sa svojom obitelji, no na taj način da su ukućani provukli crtu preko sredine kuće i naredili mu da je nikada ne smije prijeći, a hranu su mu davali gurajući je preko te crte, obznanio je Lewis šokantnu ispovijed pacijenta.
June Nash, misionarka s 30 godina iskustva također je posvjedočila mnogim scenama stida i odbacivanja pacijenata kojima je dijagnosticirana lepra.
- Jednu smo pacijenticu izliječili od bolesti, njeno se stanje definitivno stabiliziralo i bolest povukla pa ipak je bila uvjerena da će morati ostaviti supruga jednostavno zbog toga što ju je bilo sram što je uopće oboljela, kaže Nash.
Daniel Izzett, pastor iz Zimbabvea, prve simptome bolesti osjetio je još kao dijete, ali nije podvrgnut terapiji sve do svoje 24. Povjerio se svojoj najbližoj obitelji, ali nikome drugome bojeći se reakcija okoline. Na kraju je ipak proširio krug upoznatih s njegovom dijagnozom, ali svi su oni s tom informacijom baratali vrlo pažljivo.
- Rekao sam obitelji i šefovima, ali svi zajedno smo istinu brižno čuvali jer smo se bojali da će me okolina, ako sazna, stigmatizirati i odbaciti, povjerio se Izzett javno.
Strah od gube nije neopravdan – ona se, naime, prenosi lako, njene bakterije kihanjem i kašljanjem s bolesnika zrakom prelaze na zdravu osobu. Prvi vanjski znak bolesti su neobične mrlje na koži, koje prati gubitak osjeta dodira oko tih mjesta.
No, 95 posto stanovništva danas je prirodno imuno na bakterije gube, a ostatak, ako oboli, nakon liječenja također više nije oapasan kao prenositelj infekcije.
No, ako bolest nije medicinski tretirana na vrijeme, ostaju trajne fizičke posljedice, a to su tjelesne deformacije uključujući ožiljke i nedostatak prstiju na rukama i nogama, zbog kojih bivše pacijente okolina i dalje odbija prihvatiti.
U neka ne tako davna vremena bilo je uobičajeno da se oboljele prebaci u tzv. kolonije gubavaca, što je običaj koji datira još iz biblijskih vremena, ako ne i prije.
Ipak, ima mišljenja prema kojima i sami pacijenti snose dio krivice za svoje patnje jer zbog straha od socijalnog odbacivanja i srama ne žele sa svojom bolešću izaći u javnost.
- Moja obitelj čuvala je tajnu 28 godina, no kad sam osobno priznao vjernicima u Crkvi u kojoj sam pastor nitko nas nije odbacio – bilo je kao „pa što nisi rekao ranije?“.
Ipak, ključni faktor u suzbijanju gube je poboljšanje životnih uvjeta.
- Ako poboljšamo životne uvjete ugroženih skupina, guba će odmah nestati. Tako je nestala i u Europi i prije nego je nađen lijek, jednostavnim poboljšanjem higijenskih uvjeta i podizanjem standarda, uvjerena je misionarka Julie Lewis.
U međuvremenu pak mora se nastaviti edukacija ljudi kako izbjeći obolijevanje od bolesti starije od ljudske vrste, ako ju želimo da potpuno iskorijeniti.
Iz minute u minutu
Jedna osoba poginula
očevid u tijeku
