Ma ne, ova teza zvuči kao naslov panela na kakvoj prpošnoj life coach seansi. Hajmo to izreći kako treba – ako danas nisi cinik opće prakse koji relativizira sve, riga vatru i muti plićake sipinim crnilom, ako si pozitivan u bilo kojem smislu, pokazuješ oduševljenje prema bilo kojem segmentu svijeta oko nas, ti si jedna glupava i plitka jedinka.
Puna mi kapa oštroumnih cinika na društvenim mrežama, puna mi ih kapa u bircuzima, na šankovima, puna mi ih kapa na blogovima i forumima. Svi imaju stavove, svi grintaju, popuju, seciraju, svi su kritični, svi se razumiju u tv produkciju, u scenarije, u hip hop, u nogomet, u kazališne predstave, u fotografiju, u književnost, u referendume, u povijest i zemljopis, svi se razumiju u sve, a nitko se, zapravo, ne razumije u ništa. I da ih uhvatiš za noge, okreneš naglavačke, pa ih treseš čitavo poslijepodne, iz njih ne bi izašlo pet deka kreativnosti.
Ne vjerujete da je tako? Pa onda lijepo otvorite vlastite Facebook wallove i uhvatite se miša, zaronite malo u bespuća Zuckerbergove zbiljnosti i pogledajte koja roba najbolje prolazi. Naravno, izuzmite one fotografije izbačenih sisa raznih balavica koje skupe po pet stotina lajkova dok si rekao onanija, i uzmite u obzir samo one Facebook statuse kojima je autor djelovao tekstualno. I? Koji skupe najviše lajkova?
Oni u kojima je Željka Markić proglašena nakaznom nakupinom govana.
Oni u kojima se poziva sve pederčine koje će na referendumu zaokružiti PROTIV, da se gube van iz Hrvatske.
Oni u kojima je netko napisao da je pogledao premijeru filma koji je totalno smeće.
Oni u kojima se novi Nikonov objektiv pokazao kao totalno sranje.
Oni u kojima je pobjeda nogometne repke samo trijumf jedanaestorice preplaćenih idiota.
I tu uopće ne mislim na onu bulumentu nakaznih trolova s foruma ili taloga portala. Ovdje pričam o onih dvadesetak ili tridesetak pametnih Facebook frendova koje svi imamo na svojoj listi prijatelja, koji su uvijek nekako lucidno znali artikulirati misli. Pa svatko od nas, koji u prosjeku ima dvije ili tri stotine Facebook frendova, svatko od nas nekako baštini onih tridesetak najaktivnijih i najpametnijih, onih koji uvijek ispale nešto suvislo i zanimljivo.
I oni su, redom, otišli u materinu.
Jer ako danas nisi cinik opće prakse koji relativizira sve, ako si pozitivan u bilo kojem smislu, pokazuješ oduševljenje prema bilo kojem segmentu društva, ti si jedna glupava i plitka jedinka.
>> Idemo u Brazil, hvala ti, sveta haringo sa sjevernih mora
Pa dobro, ljudi dragi, nije moguće da je na ovo društvo udarila baš takva oluja teških sranja, takva oluja da mi se Facebook zid talasa od statusa u kojem se nagovještava iseljenje iz ove grozne zemlje, jer se od kretena ne da više živjeti? Uostalom, kuda ćete otići? U zemlju u kojoj nema kretena? Pa koja je to?
Pa nije moguće, ne želim u to vjerovati, odbijam, kategorički, pod cijenu da me se proglasi glupavom i plitkom jedinkom, odbijam priznati da u izlozima knjižara ne čuče sjajne knjige koje se daju pročitati. Ili da u kazalištima ne igraju predstave nakon kojih se osjećaš dobro. Ne želim vjerovati da ne postoji šank na koji se možeš nasloniti, pa uz par drugara cugati, kužiti svijet, promatrati ženske i osjećati se, baš onako, gud. Ne želim vjerovati da ne postoji hakl na dva mala, uspon do Puntjarke, zabavne i pametne rubrike pojedinih portala, da ne postoji kićenje bora, zanimljive polemike u tisku, nedjeljni ručak kod staraca, stiskavac na kauču, ispod deke, pored poluprazne butelje vina… ne, ne mogu i ne želim vjerovati da ne postoji pet tona stvari zbog kojih je ovaj život ipak dobra elementarna pojava.
Samo, ne dao ti bog da tako nešto napišeš u Facebook statusu, jer si time odmah lijepiš etiketu na čelo, odmah si glup i plitak.
Zna to svaki pisac, svaki scenarist, svatko tko je barem jednom zašiljio olovku i pokušao ispričati kakvu priču. Zna da je uvijek bilo lako prenijeti crne slike, tmurne misli koje glavnog junaka tjeraju u očaj i ludilo. Ako se primiš vedrih tema, onda si banalan, onda si površan, onda ne vrijediš ništa.
A život se događa, i nema majci, uvijek će se događati. I jučer se događao, i sutra će se događati, a pogotovo se događa danas, u ovoj čudnoj , maloj zemlji, u kojoj se gadno naoblačilo, i u kojoj nisi cool ako zračiš nečim dobrim, ako furaš optimizam.
U ova četiri desetljeća koliko hodam planetom, imao sam godina u kojima sam bio zdrav kao dren, i u kojima sam često visio kod doktora. Imao sam godina kada sam bio pun kao brod, i godina u kojima nisam imao žute banke u džepu. Godina u kojima je bilo dobre muzike, dobrih filmova i knjiga, i godina suše, u kojima nije bilo ničega. Godina optimizma, kada su TV ekranima carevala uglađena lica, i godina dominacije potpunih idiota.
Uvijek je bilo nekako, i biti će nekako, ali sve to skupa ima malo veze sa mnom. Sve to skupa možda samo malo i mene takne, ali ne pada mi napamet rigati vatru i mutiti plićake sipinim crnilom.
Pa neka kažu da sam banalan, površan i ne vrijedim ništa.
Ali život se događa i uvijek će se događati, a ja ga ne mislim grintavo promatrati, ja ga mislim živjeti.
A vi, kako god hoćete.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
Penava poručio
Novi detalji
Potpuni užas
