Dosad se samo vjerovalo kako je generiranje munja na Marsu moguće, a sada je to i otkriveno. Ta pražnjenja događaju se uslijed trljanja zrna prašine jedno o drugo u vrtložnim naletima vjetra, koji čestice prašine nabiju elektricitetom, baš kao što se trljanjem češlja o tkaninu, stvara elektricitet na češlju. Isto kao što se sav taj naboj sa češlja prazni u obliku električnog šoka ili minijaturnog iskrenja, tako se i čestice naelektrizirane prašine na Marsu prazne.
Pravi problem predstavlja kako to vidjeti ili zabilježiti, s obzirom na energiju kojom sam planet zrači i s obzirom na činjenicu da su ta pražnjenja premala da bi bila vidljiva iz orbite planeta. Ne treba zaboraviti da i sama oluja i većini slučajeva prikrije bljeskove. Kako bi 'vidjeli' to pražnjenje, istraživači sa Sveučilišta u Michiganu i njihovi kolege upotrijebili su novi detektor, koji može razlikovati mikrovalnu radijaciju, koja isijava iz prirodnih objekata, poput prašine i kamena, od one koju stvara munja. Dok je radijacija iz prirodnih objekata stalna, ona od isijavanja munje predstavlja promjenu u distribuciji frekvencija svijetlosti.
'Svaki put kad smo 34-metarski radio teleskop usmjerili od Marsa, taj bi signal nestao, a kad bi ga ponovno usmjerili prema marsu, on bi se pojavio', kazao je Christopher Ruf, jedan od autora studije o munjama na Marsu. Geofizičar Phil Christiansen, sa Sveučilišta u Arizoni, slaže se sa svojim kolegama iz Illinoisa te kaže da su signal pronašli točno tamo gdje bi se on trebao i očekivati - u pješčanim olujama na Marsu. Autor slične studije o elektricitetu na Marsu, Nilton Renno, navodi kako munje na Marsu, zbog slabije atmosfere, imaju šire područje djelovanja, odnosno pražnjenja te pretpostavlja kako ostavljaju i veći svjetlosni trag, odnosno slab odsjaj, poput onog iz neonske žarulje.