U oceane svake godine uđe oko 2,3 milijarde tona CO2 koje je proizveo čovjek. Znanstvenik Philip Munday i njegov istraživački tim s australskog Sveučilišta James Cook stavili su jato riba klaunova u more s ekstremno visokim razinama CO2, točnije razinom koja bi trebala biti u oceanima do 2100. godine. Ribe su se ponašale čudno i počele su opasno riskirati, uključujući i plivanje prema mirisu koji pripada njihovim prirodnim predatorima. Da to nije bio samo eksperiment mnoge 'pijane' ribe bi plivale ravno u svoju propast, piše New Scientists.
Prema Mundayu i njegovom istraživačkom partneru Goranu Nilssonu sa Sveučilišta u Oslu sav taj ugljični dioksid dovodi do rizičnog ponašanja zbog 'sukoba' s neurotransmiterom zvanim GABA-A.
Njih su dvojica napravili pokus. Stavili su ikru riba klaunova u morsku vodu s normalnom razinom CO2 i u morsku vodu s dvostruko većom razinom od normalne. Kada su ribe dosegle spolnu zrelost ribama je dano na izbor - otplivati tokom u kojem je bio miris njihovih prirodnih predatora ili otplivati tokom u kojem nije bilo takvih mirisa. I dok su ribe koje su odrasle u morskoj vodi s normalnom razinom CO2 u 90 posto slučajeva izbjegavale miris predatora i izabirale siguran i bezopasan put, one uzgojene u morskoj vodi s dvostruko većim razinama CO2 su u čak 90 posto slučajeva hrabro jurnule u tok u kojem je predatorskih mirisa bilo u obilju.
Znanstvenici su daljnjim pokusima potvrdili da je GABA-A korijen problema. Stavili su ribe u okruženje prepuno gabazina, kemikalije koja blokira neurotransmiter GABA-A i ribama se vratila većina osjetila tako da ih je samo još 12 posto plivalo prema predatorima.
Ako riblje vrste vrlo brzo ne uspiju razviti neke mehanizme kojima će se 'braniti' od povećane razine CO2 iduće stoljeće im neće biti bajno. Iako je ovaj efekt do sada demonstriran na tek nekoliko vrsta riba, pretpostavlja se kako će ovaj problem imati većina vodenih organizama, uključujući i rakove koji su još osjetljiviji na CO2 od organizama koji udušu zrak.