Dok su znanstvenici već neko vrijeme znali na koji način šišmiši koriste eholociranje kako bi pronašli insekte, nova studija Stefana Greifa i Björna Siemersa s instituta Max Planck, pokazuje kako se šišmiši puno više oslanjaju na eholociranje, nego na druga osjetila, piše popsci.com.
>> Šišmiši se međusobno raspoznaju po glasu
Kad su znanstvenici šišmiše postavili u prostoriju s metalnim pločama, svi su šišmiši pokušali 'piti vodu' s metalnih ploča. U prostoriji su još bile naborane ploče i ploče s teksturama, ali šišmiši su pokušali piti samo iz poliranih metalnih ploča. Zašto? Jer te ploče reflektiraju većinu eholokacijskih signala, baš kao i voda, ali dio se odbija na taj nači da se odašilje direktno ispod šišmiša.
Na taj način oni znaju da se radi o vodi, a kako metalne ploče oponašaju površinu vode u tom smislu, šišmiše to vara. To ide i do te mjere da šišmiši pokušavaju piti s glatke metalne površine, čak i nakon što su prethodno bili sjetjeli na istu. U priloženom videu možete pogledati kako to izgleda.