Znanstvenici vjeruju kako je nevidljiva i još uvijek nedefinirana tamna materija, za koju znamo da postoji zbog njezinih gravitacijskih utjecaja na galaksije, možda ključ za opstanak organskog života na planetima koji se nalaze na njezinim zgusnutim područjima.
Trenutni glavni kandidati za to što bi tamna materija mogli biti su masivne čestice, koje iznimno rijetko imaju interakciju s normalnom materijom. Te čestice zapravo bi mogle biti antičestice sebi samima, što znači da se poništavaju prilikom sudara te pritom oslobađaju energiju.
Gravitacija nekog planeta te bi čestice mogla uhvatiti u svoje polje te pritom nakon njihovog sudara i poništavanja zadržati oslobođenu energiju, koja bi zauzvrat mogla grijati taj planet, iako se on nalazi predaleko od svoje zvijezde da bi ga ona zagrijala, smatraju astrofizičari Dan Hooper i Jason Steffen iz Fermi National Accelerator Laboratorija.
Hooper tvrdi kako bi stjenovite 'super Zemlje', koje se nalaze u regijama svemira u kojima je tamna materija zgusnutija, mogle dobivati dovoljne količine energije da imaju tekuću vodu na svojoj površini, čak i uz odsutnost dodatnog izvora topline od zvijezda.
Znanstvenici pretpostavljaju kako je tamna materija stotine do tisuće puta zgusnutija u unutrašnjim dijelovima Mliječne staze, nego što je u Sunčevom sustavu. Dakle, zaključak znanstvenika jest da planete u potpunoj tami svemira grije tamna materija i da je ona ključ za eventualni život na takvim planetima. Štoviše, tamna materija planete na taj način može grijati trilijunima godina, što je period koji je dulji od životnog vijeka bilo koje zvijezde.