Kakapo je vrsta noćnog papagaja endemičnog za Novi Zeland. Jedinstven je na više načina - jedini je papagaj na svijetu koji ne može letjeti, također je i najteži (2-4 kilograma težak), aktivan je noću i biljojed je. Spada u jednu od ptica koje najduže žive - u prosjeku 95 godina. Unatoč dugom životnom vijeku kakapoi su kritično ugroženi do travnja 2009. godine evidentirano je samo 127 jedinki, od kojih je većina imala i svoje ime.
Zbog zeleno-žutog perja koji po boji savršeno odgovara okolnom raslinju vrlo ih je teško uočiti. Ako je i uočite, ova ptica nema apsolutno nikakve instinkte da učini nešto korisno kako bi preživjela. Ili se doslovce 'smrzne' ili se počne penjati na drvo. Odličan je penjač, ali kad dođe na vrh drveta skoči da bi poletjela. Valjda zaboravi da ne može letjeti pa se vrlo brzo nađe opet na zemlji. Ništa što je ova ptica pokušavala nije bilo učinkovito protiv uvezenih predatora poput štakora, oposuma, mačaka i drugih koji su desetkovali kakapo populaciju. Očuvanje populacije započelo 90-ih godina prošlog stoljeća, a od siječnja 2009. preživjeli kakapoi žive na dva otoka bez predatora.
Kakapo je jedina neleteća ptica na svijetu koja se udvara partnerici. No, često, umjesto partnerici, udvara i pokušava ostvariti spolni odnos sa životinjama koje ga mogu ubiti, primjerice ljutitim oposumom. Čak napadaju i druge ptice, a ako nema ništa drugo, poslužit će i ljudska glava. Kada se udvaraju, mužjaci se skupe u jedan prostor i natječu se da bi privukli ženke. One pak, promatraju natjecanje i biraju partnera na osnovu toga koliko je bio bolji od ostalih. Ne stvara se apsolutno nikakva veza između spolova, sastaju se isključivo da bi se parili.
Tokom sezone udvaranja mužjaci napuštaju svoja stara staništa i odlaze u brda gdje osnuju vlastita udvarališta koja mogu biti i 7 kilometara udaljena od njegova uobičajenog teritorija. Tu ostaju tijekom cijele sezone udvaranja i opsesivno skrivaju tragove koji bi doveli do njihova stvarnog staništa. Protivnike plaše podignutim perjem, raširenim krilima, otvorenim kljunovima, podignutim kandžama i ispuštanjem glasnih krikova. Mogu se ozlijediti ili čak umrijeti u borbama.
Da bi privukli ženke mužjaci ispuštaju glasove slične bubnjanju na niskim frekvencijama (ispod 100 herca). Bubnjanje se može čuti barem jedan kilometar dalje. Kada ženka dođe, mužjak počinje udvaranje pomjerajući se sa strane na stranu i klikćući kljunom. Onda se okrene leđima prema ženki, raširi krila i kreće se unazad prema njoj. Nakon parenja ženka se vraća na svoj teritorij, dok mužjak ostaje u udvaralištu i nastavlja bubnjati.
Ženka snese do tri jajeta i ptići se izlegu za oko 30 dana. Ona ih hrani oko tri mjeseca, no ostaju s majkom i nekoliko mjeseci nakon što im je naraslo perje.
Iako sve ovo i ne zvuči prilično komplicirano važno je napomenuti da su ženke zainteresirane za parenje samo kada jedu određenu vrstu hrane. Ovim biljojedima je naime, najomiljenija hrana voće s rimu drveta (Dacrydium cupressinum), koje je također endemična vrsta. Dovoljno tog voća napokon natjera kakapoe na parenje, no problem je u tome što voća na drveću ima tek svakih nekoliko godina. A kakapoi će se pariti jedino kada ga ima dovoljno na raspolaganju, najčešće svakih 5 godina.
Kada su znanstvenici shvatili u čemu je problem pokušali su što je moguće više hraniti ženke. I upalilo je. No, javio se novi problem. Ženke su se parile češće, no većina ptića koji su nakon toga došli na svijet su bili mužjaci. Većina populacije koju su premjestili na otoke bez sisavaca su bili mužjaci. Znanstvenici su otkrili da deblje i teže ženke na svijet donose muške ptiće. A kako su ih dobro hranili svi ptići su bili mužjaci. I tako su kakapoi, u suradnji sa znanstvenicima, pronašli još jedan način da se istrijebe. Ipak, upornošću znanstvenika i aktivista, koji su ih pažljivo hranili, na svijet je došlo čak 24 ptića od kojih su većina ženke.