Mjesec je, otkrili su tako, itmeđu ostalog i jedna velika 'spužva', koja upija eletkrično nabijene jezgre atoma vodika iz Sunca te da se prilikom njihovog udara u Mjesečevu površinu, u dodiru s molekulama kisika, koje se nalaze u zrnima prašine, zapravo stvaraju molekule vode. SARA je isto tako zabilježila i kako se svaka peta jezgra vodika odbije natrag u svemir, jer je lunarna prašina na površini, čija se oštra i nepravilna zrna još nazivaju i regoliti, ne uspijeva zarobiti ispod površine.
U procesu sudaranja s regolitima na površini Mjeseca, protoni vodika, koji se odbiju nazad u svemir, spajaju se s elektronima i stvaraju atom vodika, koji se brzinom od 200 kilometara u sekundi, pravocrtno udaljava od površine Mjeseca, bez da na njih utječe slaba Mjesečeva gravitacija. 'Nismo se uopće nadali kako ćemo vidjeti takvo što', istaknuo je Stas Barabash, sa Švedskog instituta za svemirsku fiziku i koji je glavni europski istraživač u praćenju rada instrumenta SARA-e (Sub-keV Atom Reflecting Analyzer).
Bonus: Otkriven novi način uzimanja fotografija Mjeseca
Ovo drugo otkriće otvorilo je novi način kako se mogu napraviti i nove fotografije kretanja čestica u svemiru, jer se u načelu, putanja svakog od atoma vodika nastalog u tom procesu, može pratiti sve do trenutka njegovog nastanka. Na taj način može se i napraviti slika površine nekog svemirskog tijela, a područja koja emitiraju najviše vodika na taj način, bit će i nasvijetlija. Otkrili su kako su određene stijene na Mjesecu magnetizirane, iako sam Mjesec nema globalno magnetsko polje te da te stijene odbijaju protone vodika, nošene solarnim vjetrom.
Na novim slikama nastalim prilikom snimanja površine mjeseca, područja u kojima se nalaze te stijene su crna, a Barabash i njegov tim trenutno rade mapu Mjeseca i traže magnetske anomalije u kamenju i stijenama na njegovoj površini.