U pred povijesnim vremenima stvar je valjda funkcionirala tako da najljepše dlakava žena, s najmišićavijim nogama, dokono odmara u pećini najsnažnijeg muškarca s najvećom toljagom, dok njene ostale kolegice iz plemena, manje privlačne po tadašnjim standardima, tegle kamene blokove, mlate se sa sabljastim tigrovima i rade sve ono što rade i muškarci.
Danas je stvar prilagođena modernim vremenima. Najsnažniji muškarac u plemenu zove se sponzor, a dokona naperlitana koka zove se sponzoruša.
Naravno, bilo bi zaista bedasto izvući prvoloptaški stereotip i svaku lijepu ženu proglasiti tupoglavom besramnicom koja je život posvetila tome da smota kakvog imućnog buzdovana, uvali mu se u gajbu i ostatak života provede u salonima za masažu. To zaista ne bi bilo fer, jer u životu sam upoznao više od nekoliko zaista prelijepih žena koje rade poput malih lijepih mrava, samo da bi zadržale samostalnost i postigle određene uspjehe u karijeri.
Ali opet, da se ne lažemo, puna nam država razno raznih sponzoruša, različitih kalibracija. Ima tu zaista lijepih curetaka, koje su se zadovoljile kakvim krkanom u bijesnoj pili koji je uredio stan u potkrovlju roditeljske kuće, i koji ima sasvim dovoljno love da financira njene krpice, pedikure i manikure. Možda koji tjedan u hotelu na Jadranu i otvorenje skijaške sezone u Schladmingu. Njoj dovoljno.
A u toj kalibraciji postoje i one zaista prelijepe žene, majke svih sponzoruša, koje ne ulaze na jahtu kraću od petnaest metara i ne sjedaju u auto jeftiniji od stotinu tisuća eura. Schladming? Kakav Schladming, furaj me u shopping u Dubai, pa možda možemo razgovarati.
I koga, zapravo treba kriviti u tom složenom i neraskidivom odnosu sponzoruše i sponzora? Svi će takve cure nazivati droljama, svi će ih prezirati, uopće ne razmišljajući o tome da su u tom odnosu krkani od sponzora još tužnije jedinke. Prazni i duboko nesretni frajeri koji su konačno zaradili dovoljno novca da mogu financirati određene stvari, da mogu ušetati u restoran ruku pod ruku s prelijepom ženom, i kada se čitava publika okrene prema njima, oni se mogu slavodobitno nasmiješiti u stilu – da, buraz, ja to jebem…
Svi će osuditi te žene, nazivati ih fufama, svi će ih prezirati, svi će moralizirati, a opet, većina muške, a vjerojatno i ženske publike u tom istom restoranu, zapravo će biti ljubomorna.
Ljudi ulaze u odnose iz raznih pobuda i motiva, zbog osjećaja sigurnosti, zbog pritiska godina i okoline, i sve je manje odnosa koji se baziraju na onim istinskim, pravim vrijednostima.
Bilo je toga oduvijek, i bit će toga do kraja svijeta. Samo na kraju ostaje pitanje – u kojoj je mjeri toga bilo ranije, u dobrim starim vremenima, kada je iskrena ljubav još uvijek bila na cijeni?
Financijske krize su ranije zbližavale ljude, najveći baby boom-ovi su se događali onda kada su nacije imale najmanje love.
A danas? Čini mi se da je ova aktualna recesija razvalila mnoge veze i brakove. Taj moderni pristup – volim te do zadnje kune – nije se pokazao uspješnim.
A tko zna, kotač povijesti se često vraća unazad. Možda se svijet zaista jednom vrati u točku u kojoj je iskrena ljubav još uvijek na cijeni, u kojoj najljepšu curu osvaja dečko s najljepšim osmjehom, a ne krkan s bijesnom pilom, jahtom i dobrim stanom.
Pa makar i u potkrovlju roditeljske kuće.