Umjetnička djela, ma kako dobro očuvana, s vremenom trebaju dodatnu njegu i restauraciju. Neke umjetninte budu oštećene u transportu, druge nagriza vlaga, treće pak jednostavno propadaju s vremenom.
Stoljećima su konzervatori trošili puno vremena i znanja kako bi prvo identificirali područje koje je potrebno popraviti, a onda i točnu tehniku i materijale kojima je moguće popraviti. Stoga ne iznenađuje da je ponekad za restauraciju jedne slike potrebno od nekoliko tjedana do više od desetljeća.
No, razvoj alata za digitalnu restauraciju otvorilo je put za stvaranje virtualnih prikaza originalnih, restauriranih djela. Ne samo da su precizni, već su i veoma brzi. Ali do sad nije postojao način da ono što računalo napravi na ekranu, bude zaista preneseno i u stvarnost.
Međutim, student strojarstva na MIT-u, Alex Kachkine, razvio je novu metodu za fizičku primjenu digitalne restauracije izravno na originalnu sliku. Svoju je metodu predstavio u znanstvenom radu objavljenom u časopisu Nature.
Kako pojašnjava u radu, nakon skeniranja originalne slike, stvara se digitalna restauracija, koja se potom otisne na vrlo tankom polimernom filmu u obliku maske koju je moguće potom nanijeti na originalno dijelo, ali i veoma lako ukloniti.
Za izradu same maske koristio je visokokvalitetne komercijalne inkjet pisače kako bi dobio što je moguće sličniju boju originalnoj slici. Potom je dobivenu masku na original pričvrstio pomoću tankog sloja laka.