„Šef mi je rekao da se odjenem droljasto kako bih privukla klijenta", priča Annie Sinclair koja je smatrala da je njezin način oblačenja za rad u PR tvrtki u redu.
„Nosila sam hlače i pete – izgledalo je lijepo. U mojim očima sam izgledala dobro“, kaže ona. No, njezini šefovi su mislili drugačije. Izgledala je dobro. No, nije baš dovoljno „dobro“.
Annie je sudjelovala na sastanku sa svojim šefom i trojicom kolega. Njezin šef joj je govorio kako je bila „previše stidljiva” ispred klijenta i, osim toga, trebala bi se „bolje obući“. „U osnovi je rekao otvoreno da sam morala odjenuti oskudnu haljinu kako bih ga impresionirala u budućnosti”, kaže ona.
Svima u prostoriji je bilo smiješno, kaže ona. Ali njoj nije. Podnijela je ostavku nedugo nakon toga. Njezina priča nije neobična. Izvršna djelatnica banke, 33-godišnja Mimi Fuller, kaže kako ju je njezin šef rezervirao za feniranje prije važnog sastanka, bez upozorenja. „Neposredno prije sastanka jedan od menadžera na najvišoj razini rekao je da me rezervirao za frizera”, kaže ona.
Spolna diskriminacija koja se primjenjuje, varira u različitim državama i teritorijima Australije, a vi možete vrlo brzo otkriti bilo kojeg poslodavca koji traži svoje radnice da mijenjaju svoj izgled na način da to ne traže od svojih muških kolega.
„Pravila u načinu oblačenja mogu biti diskriminirajuća ako zaposlenici imaju različit tretman zbog njihove pozadine ili nekih osobnih karakteristika”, objašnjava australska Komisija za ljudska prava, koja nastoji objasniti da je ravnopravnost jedna od tih obilježja.
Prihvatljivo je da zaposlenici imaju široki dress code, kao i zamoliti svoje zaposlenike da budu uredni i naočiti, ali je potencijalno diskriminirajuće prisiliti žene da nose potpetice, šminku ili bilo što drugo. Pa ipak, to se događa. Iznova i iznova.
Kratke hlačice za rad
Katie Lewis je radila u popularnom pivskom Perth pubu. Nosila je traperice i tenisice, za udobnost i praktičnost. Ali kad je pub preuzela tvrtka koja je inzistirala da zaposlenice koje rade na rezervacijama stolova nose kratke hlačice, Katie je bilo neugodno, osobito kad se nitko drugi od zaposlenika nije morao odjenuti drugačije.
„Ali voljela sam svoj posao i voljela svoga šefa, pa sam pristala na to. Osjećala sam se kao da svatko gleda u mene, neugodno. Činjenica da su mi rekli da obučem kratke hlačice je sama po sebi bila neugodna“, kaže ona.
Katie je tražila da se vrati u svoj stari posao iza šanka, noseći traperice, na što je njezin šef pristao. No polako je počelo mijenjanje smjena tako da je za Katie jedva i bilo posla. Obeshrabrena, napustila je posao.
„Žene su definirane prema izgledu”
Lisa Heap, djelatnica Unije Vijeća Victorian trgovina kaže da sluša priče poput ovih gotovo svaki dan. „Još uvijek vidim da su žene na poslu definirane prema izgledu”, kaže ona. „I jako glupo zvuči kad se čuje da žene čine polovinu radne snage, a to je zato jer se žene još uvijek vide kao neobičnost u vezi s radom.”
U ožujku, The Daily Mail je objavio šokantnu vijest na naslovnoj stranici usporedbom britanske premijerke Therese May u savršeno jednoličnom odijelu s onim kakvo nosi njezin škotski kolega Nicola Sturgeon, čiji je način odijevanja bio sličan. U radu ih se tretira kao egzotične ptice u zoološkom vrtu, kritiziramo svaki pedalj njihovog izgleda, od vitkosti njihovih nogu do tkanine njihove odjeće. „Dakle, je li to dokaz da modni svijet ne unosi razonodu u karijeru žena i da tamo stvarno postoji tako malo mogućnosti za visoko pozicionirane žene pa na kraju svi završimo jednako obučeni? Pa ne. To je dokaz da se opet žene ne uzimaju za ozbiljno na radnom mjestu i da se na njih gleda kao na nakaze - čak i ako su među dva najmoćnija čovjeka na planeti.
Zakon kaže „ne”
Australski zakon bi trebao štititi žene od potrebe da se suočavaju s trajnom barijerom na svojim radnim mjestima. Ali Heap kaže da je zakon u velikoj mjeri loš te vrlo malo žena uopće govori o svojim osjećajima kad su im rekli da promijene svoju odjeću, kosu ili šminku na diskriminirajući način, zbog straha od proganjanja, piše Whimn.
„Ja sam predstavljala žene u tim vrstama diskriminacije, a sustav uopće ne radi dobro za njih”, kaže Lisa Heap. „Ako se reklamira, potencijalno ste narušili vaše zaposlenje, ako još uvijek uopće radite tamo. Ako ste dali ostavku, vjerojatno morate platiti naknadu ili se ispričati. Znamo da su iznosi naknada vrlo niski i to je vrlo težak proces.” Osim toga, kaže ona, riskirate stjecanje ugleda kod budućih poslodavaca. „To je štetan, težak proces”, kaže Heap.
U stvari, kada žena progovori, vijest je na naslovnicama širom svijeta, jer je to veoma neobično. Prošle godine u Velikoj Britaniji recepcionarka Nicola Thorp je otpuštena zbog odbijanja da nosi visoke potpetice na PricewaterhouseCoopers. Nakon prikupljanja 150.000 potpisa za peticiju, britanska vlada je prisiljena istražiti način na koji šefovi tretiraju žene na poslu u smislu njihovog izgleda. „Ono što smo otkrili šokoralo nas je”, rekla je Helen Jones, koja je na čelu odbora. „Otkrili smo stavove koji su pripadali 1950-ima, a ne 21. stoljeću.„
„Nije normalno da nas se tretira na ovaj način”
Lisa Heap kaže da je jedini način da žene vide promjene na radnom mjestu jest da priznaju da postoji problem. „To je nepopularna tema, jer ljudi vjeruju da imamo jednakost”, kaže ona. „Ali svi pokazatelji upućuju na to da to nije točno. Broj žena koje su podnijele prigovor oko seksualnog uznemiravanja je u porastu. Broj žena koje se suočavaju s diskriminacijom vraćanja na posao nakon trudnoće se povećava. Razlika u plaćama među spolovima je u porastu. Svaki indikator nam govori da ravnopravnost spolova nije postignuta na poslu. A ipak smo željeli da nas prihvate kao zemlje koje su stekle jednakost.„
„Tek kada poslodavci krenu uzimati ovaj problem za ozbiljno, a žene kolektivno ustanu za svoja prava, dogodit će se promjene, kaže Heap. Ona žudi za danom kada se žene mogu probuditi, obući nešto sigurno, udobno i funkcionalno i jednostavno obaviti svoj posao. „Nije normalno da nas se tretira na ovakav način“, zaključuje.