Enisa Mehmedović i Ehlimana Begović rođene su prije 18 godina. Imale su tek nekoliko mjeseci kad se u Srebrenici dogodila tragedija, a njihovi očevi bili su tada stari kao one sad. 'On je imao 18 godina i tada je trebao živjeti, a on se trebao boriti za svoj život i za moj jer sam tada i ja bila rođena', kazala je Enisa.
O ratu ne pričaju mnogo. Trude se da njihov život bude kao život svake druge mlade djevojke bilo gdje drugdje. 'Uvijek se nađe izgovor da se popije kava, da se nešto slavi. Uvijek se nađe izgovor da se izađe, samo da nismo u kući', dodala je.
>> Masovni ukop 409 novoidentificiranih žrtava: Pokopana i najmlađa žrtva genocida, novorođenče Fatima
Mjesta za izlazak je malo, gotovo da ih nema. Prijateljstva se rađaju unatoč događajima iz prošlosti, prijateljstva među mladim Bošnjacima i Srbima. 'Družimo se, uvijek nađemo neke teme i nikad ne spominjemo lošu temu. Uvijek se smijemo, zabavljamo, izlazimo i komentiramo dečke zajedno', kazala je Ehilmana.
Ove djevojke tek su završile srednju školu. Enisa se sprema tražiti posao, a ako ga ne nađe, onda će upisati fakultet. Ehlimana odlazi na policijsku akademiju, ali obje se u Srebrenicu vraćaju. Gdje god odeš, što god završiš uvijek ćeš se s velikim osmjehom vratiti u Srebrenicu i živjeti u njoj', kazala je Ehlimana.
Vratila se samo trećina prijeratnog stanovništva, Srebreničani su razasuti po cijelom svijetu, ali na ovaj dan većina njih dođe u Srebrenicu.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook