Izloženost sintetičkim kemikalijama može ostaviti trajne posljedice na zdravlje koje se prenose kroz generacije. Nedavna istraživanja o fungicidu vinclozolinu pokazuju da i jednokratna prenatalna izloženost može znatno povećati rizik od bolesti kod štakora u 20 uzastopnih generacija.
Što je vinclozulin i gdje se koristi?
Vinclozolin je fungicid koji se koristi za zaštitu usjeva od gljivičnih bolesti poput plamenjače, sive plijesni i drugih patogena. Povijesno se primjenjivao na vinovoj lozi, bobičastom voću, salati, kivi, uljanoj repici i lukovitim biljkama, uglavnom kao sprej za površinsku zaštitu, bez prodiranja u biljku. Njegovi metaboliti djeluju kao antagonisti muških spolnih hormona, što ga čini potencijalno opasnim za hormonalni sustav životinja, a Svjetska zdravstvena organizacija ga je uvrstila u skupinu 2A kao vjerojatno kancerogenog za ljude. Osim toga, vinclozolin može trajati u tlu i vodi, gdje metaboliti poput 3,5-dikloroanilina sporije propadaju, te štetno utječe na vodene organizme.
Upotreba vinclozolina znatno je smanjena u SAD-u, gdje je od 1981. registriran za nekoliko usjeva i za travnjake poput golf terena, dok je njegova primjena u proizvodnji hrane postupno ukinuta. U Europskoj uniji (uključujući i Hrvatsku) i Australiji zabranjen je zbog rizika po reproduktivno zdravlje, no u nekim dijelovima svijeta, poput Kine, i dalje se detektira u okolišu, što ukazuje na nastavak uporabe u poljoprivredi. Iako su regulatorni sustavi strogi, prisutnost ostataka vinclozolina u okolišu pokazuje trajnu zabrinutost zbog njegovih učinaka na ljudsko zdravlje i ekosustave.
"Moramo nešto poduzeti"
Michael Skinner, profesor biologije na Sveučilištu Washington State i koautor studije, koja je objavljena u Proceedings of the National Academy of Sciences, objašnjava trajnost takvih učinaka. Studija je provedena na štakorima, no indikativna je i za ljude.
"Ova studija zapravo kaže da te kemikalije neće nestati. Moramo nešto poduzeti. Možemo koristiti epigenetiku kako bismo se pomaknuli od reaktivne medicine prema preventivnoj medicini. , rekao je u objavi na stranicama navedenog sveučilišta. Skinner je prvi identificirao epigenetsko nasljeđivanje rizika od bolesti prije dvadeset godina i od tada kontinuirano proučava taj fenomen.
Epigenetske promjene nastaju kada nemutacijske modifikacije utječu na DNK u germinalnoj liniji, odnosno staničnoj liniji koja proizvodi spermij kod muškarca i jajašca kod žena, čime se mijenja izražavanje ključnih gena.
"U biti, kada je skotna ženka izložena, fetus je izložen, a zatim je i germinalna linija unutar fetusa također izložena. Iz te izloženosti potomci će imati potencijalne učinke, a isto vrijedi i za pra-potomke, i tako se nastavlja. Jednom kada se programira u germinalnoj liniji, to je jednako stabilno kao genetska mutacija", pojašnjava Skinner.
Ranija istraživanja pratila su štakore kroz deset generacija nakon izloženosti vinclozolinu, otkrivajući dugotrajne obrasce bolesti, uključujući poremećaje endokrinog sustava i povećan rizik od raka. U novoj studiji znanstvenici su nastavili promatrati istu liniju kroz 20 generacija, utvrdivši trajna oštećenja bubrega, prostate, testisa i jajnika. Težina bolesti povećavala se s vremenom.
"Do 16., 17., 18. generacije bolest je postala vrlo izražena, i počeli smo uočavati abnormalnosti tijekom poroda. Ili bi majka umrla, ili bi svi mladunci umrli, tako da je to bila vrlo smrtonosna patologija", naglašava Skinner.
Vrijede li rezultati i za ljude?
Iako se mogućnost izravne primjene tih rezultata na ljude još uvijek razmatra s oprezom, slične epigenetske promjene pronađene su u ljudskim germinalnim linijama. Porast kroničnih bolesti prati desetljeća povećane izloženosti pesticidima i drugim sintetičkim kemikalijama.
"Kod ljudi zapravo imamo epigenetske biomarkere za oko deset različitih osjetljivosti na bolesti. Postoji cijeli niz preventivnih medicinskih pristupa koji se mogu primijeniti prije nego bolest nastupi, kako bi se odgodilo ili spriječilo njeno pojavljivanje", ističe na kraju Skinner.