Osamnaestgodišnja djevojka nedavno je posjetila otok Utoyu i opisala svoje patnje tog kobnog dana jer, kako je rekla, ne želi da Breivik pobijedi. Alexandra-Maeva će se s Breivikom ponovno suočiti na suđenju za ubojstva 77 osoba. Suđenje počinje 16. travnja i ona je jedan od svjedoka koji su pozvani kako bi ispričali što se događalo na otoku Utoya tog kobnog dana.
>> Breivik nije psihički bolestan!
>> Breiviku dijagnoza duševnog poremećeja ‘gora od smrti’
'Nazvala sam majku i rekla joj da je volim. Poklopila sam i počela trčati jer sam čula da se još puca', ispričala je Alexandra za Reuters prisjećajući se 22. srpnja 2011. na otoku Utoya kada je Anders Breivik u kampu za mladež ubio 69 i ranio još 33 osobe.
Ponovno hodajući otokom na kojem je doživjela tragediju Alexandra je pokazivala mjesta na kojima se skrivala od Breivika. Ona i još nekoliko tinejdžera trčali su od mjesta do mjesta i skrivali se. Utišavala je, prisjetila se, one koji su glasno plakali dok su nailazili na mrtva tijela.
U trenutku kada ju je Breivik ipak pronašao Alexandra je vjerovala kako je većina od 563 njezinih kolega iz kampa za mladež mrtva, a nije znala zašto. Ona je bila jedna od posljednjih osoba na koju je Breivik, koji je bio odjeven u policijsku uniformu, taj dan pucao.
'Uperio je u mene pušku i gledali smo se ravno u oči. Samo se sjećam da sam čula 'puf' i skočila u rijeku', ispričala je djevojka stojeći točno na mjestu na kojem ju je sustigao Breivikov dum-dum metak. 'Pogodio me u bedro, napravio mi je rupu. Potrčala sam i skočila u hladnu rijeku Tyri i pokušala što duže ostati ispod površine vode, no Breivik više nije pucao u mojem smjeru'.
Anders Breivik je danas, prema drugoj psihijatrijskoj procjeni, proglašen psihički sposobnim za suđenje i zatvor. No, Aleksandri je potpuno nebitno njihovo mišljenje. 'Meni je potpuno svejedno je li on lud ili nije. Važno je samo da tako nešto ne može opet ponoviti, da neće stradati još nedužnih ljudi'.
Alexandra je nakon nekog vremena izašla iz rijeke i po stijenema dopuzalado jednog ozlijeđenog mladića. Uzajamno su se pokušali ugrijati ispod njegove jakne. U blizini je ležala njezina prijateljica Andrine Bakkene Espeland, 17-godišnjakinja koju je Breivik ubio hicima u glavu i prsa.
'Vidjela sam smrt svoje prijateljice, a potom sam vidjela mladića kako leži ranjen. U njega je ispaljeno 5 ili 6 metaka', ispričala je Alexandra.
Poput Norveške je, kaže, postala čvršća i borbenija. Iako je sanjala o karijeri modela boji se kako će joj ožiljak na nozi od ozljede to otežati. Rupa od ranjavanja dum-dum metkom bila je velika gotovo poput šake i Alexandra je morala proći čak tri operacije. No, odlučna je da joj taj događaj ne uništi život.
'Ima dana kad sam jako tužna,no trudim se ne misliti previše na to. Nekako mi se čini da, ako budem na to puno mislila, Breivik pobjeđuje. A ja mu ne želim dopustiti da pobijedi.Neću mu dopustiti da mu uništi život'.
Alexandra je rođena u Africi. Majka joj je iz Angole, a otac Francuz. Kada je imala 3 godine doselila je s majkom u Norvešku. Ona se, kaže, osjeća kao prava Norvežanka, posebica nakon tog kobnog srpanjskog dana koji je samo srećom preživjela.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na mobilnih uređaja.