Većini ljudi nezamislivo je i pomisliti da nekome učine ono što su ovi ljudi desetljećima činili vlastitoj djeci. David i Louise Turpin na prvom sudskom saslušanju privukli su veliku pozornost.
"Naši klijenti se smatraju nevinima i to je važna pretpostavka. To vrijedi za svakoga, pa i za naše klijente. Pretpostavlja se da nisu krivi. Snažno ćemo braniti gospodina Turpina i slučaj će se voditi na sudu, a ne u medijima", istaknuo je David Macher, javni odvjetnik Davida i Louise Turpin.
Tužitelji su ranije potanko opisali kako je izgledao život 13-ero djece bračnog para Turpin. Budni su bili noću, a spavali danju. Tuširati su se smjeli jednom na godinu, a prati ruke samo do zapešća. Obrok bi dobili jednom na dan, a roditelji bi često neku hranu postavili na vidljivo mjesto, ali je djeca ne bi smjela uzeti. Nikada nisu bili kod zubara, a kod liječnika su posljednji put bili prije više od četiri godine. Roditelji su djecu tjednima, pa i mjesecima držali vezane za krevet, a ne bi ih oslobodili čak ni da obave nuždu.
17-ogodišnja kći bračnog para Turpin koja je pobjegla i pozvala policiju, dvije godine je planirala kako će to učiniti. Gotovo jedino što su djeca smjela je pisati dnevnike koji će istražiteljima otkriti nove dokaze.
Mogu li ta djeca imati normalan život nakon svega?
Svi su trenutačno u bolnicama. Imaju teške psihičke poremećaje. Njih će biti teže rehabilitirati nego one fizičke, kaže doc.dr.sc. Špiro Janović iz Hrvatskog centra za psihotraumu s kojim smo porazgovarali o tome što sad čeka tu djecu, neka od kojih su i odrasle osobe te o kakvim je osobama riječ kad su pitanju njihovi roditelji.
"Nažalost, u ovakvim slučajevima zlostavljanja imamo posljedice koje su velike i trajne. Dva su tipa zlostavljanja, fizičko i psihičko. Fizičko, koliko god bude teško, ima kratkoročne posljedice, dakle ta djeca koja su neuhranjena, koja su manja, mogu se rehabilitirati u fizičkom dijelu. Rehabilitacija od psihičkog zlostavljanja je puno duža i teža. Takva djeca češće obolijevaju od depresije, tjeskobna su, anksiozna, razvijaju fobije, a određeni broj od njih može prihvatiti zlostavljanje kao normalan način obiteljskog funkcioniranja jer ne znaju, ustvari, za drugo i to kao role model naučiti i prihvatiti", ističe dr. Janović.
Na naše pitanje mogu li sad ta djeca imati normalan život, Janović odgovara s nadanjem da mogu. "Naravno, uz jaku rehabilitaciju, uz skrb za njih i nažalost, bit će potrebne godine dok oni u potpunosti ostave iza sebe takvo dugogodišnje sustavno zlostavljanje. Zlostavljanje koje je zloporaba roditeljske moći, autoriteta i povjerenja", ističe.
Janović isto tako napominje i kako je za očekivati da su ta djeca u potpunosti bez razvijenih socijalnih vještina. "Neka od njih se ponašaju kao djeca, iako po godinama više nisu djeca. Normalno je da nemaju normalne vještine poput odlaska u poštu, u banku... Tu djecu dakle treba iz početka sve naučiti na pravi način, a ono najvažnije što ih treba naučiti jest sigurnosti u same sebe, sigurnosti u svijet i u ljude oko sebe. Dakle ona prvenstvano moraju steći povjerenje u sebe i okolinu", kaže naš sugovornik.
Inducirano ludilo
Neizostavno je i pitanje kakva osoba to može raditi vlastitoj djeci tako dugo vremena, a naš stručnjak ne dvoji u odgovoru na isto pitanje.
"Odgovor je naravno jasan, samo poremećena osoba", kaže Janović. Napominje kako u slučaju Turpinovih treba razlikovati i duševne bolesti, poput najčešće psihoza. "Svega 10 posto takvih zlostavljača su psihotični, međutim najveći broj njih su takozvane osobe s poremećajem osobnosti, prvenstvno antisocijalnim pa graničnim poremećajem osobnosti ili recimo potrebom za jakom kontrolom i narcističkim poremećajem. Dakle to su prvenstveno karakterno poremećene osobe", pojašnjava Janović.
"Vrlo često kad imamo dva zlostavljača u partnerskom odnosu, jedan je primarni zlostavljač, a drugi je obično slabija osoba, koja na neki način preslikava ponašanje dominantnije, jače osobe i onda imamo nešto što se u struci zove 'ludilo u dvoje' ili inducirano ludilo, tako da to može biti mogućnost u ovom slučaju", kaže dr. Janović.
Naglašava i činjenicu da su dosta često takvi zlostavljači inteligentne osobe i manipulatori. "U ovom slučaju su roditelji jako puno (pažnje) uložili u privid skladne obitelji... i to otežava rad socijalnih službi koje bi trebale uočiti takvo patološko ponašanje", zaključuje dr. Janović.