Nema asfalta, nema rasvjete

Bili smo u srcu Afrike: "Ovdje bi prije glavu izgubili u prometu nego od ičeg drugog"

Uganda - zemlja siromaštva s prosječnom dobi od 24 godine. Koji su običaji, što se proizvodi i jede, što se smije a što nikako ne otkrila nam je reporterka Dnevnika Nove TV Katarina Alvir.

Uganda, Afrika. Prva pomisao nesigurnost, siromaštvo, jad i bijeda. I svega toga ima, ali nisam očekivala da bi ovdje prije glavu izgubili u prometu nego od ičeg drugog. U glavnom gradu Kampali rijeke ljudi. Tu živi više od dva milijuna ljudi i juri se na sve strane. Bez pravila, a ako ih i ima, nisam ih uspjela shvatiti.

Prelazak ceste izgleda kao da ste u video igrici i manevrirate lijevo - desno, naprijed - nazad. Računati da će se netko zaustaviti nije opcija. Vidjeli smo nekoliko pješačkih prijelaza, ali kao da i ne postoje, i dva semafora. Glavna prijevozna sredstva su motocikl, kojeg zovu boda boda, i taksi - kombi. Ne kreće dok se ne napuni, a to može potrajati jer unutra zna biti i 20 ljudi, stisnutih kao sardine.

Boda boda je priča za sebe. Na svakom su uglu i najbrže su prijevozno sredstvo. Cjenkanje je neizbježno. Nije najsigurniji prijevoz, ali je najbrži. S njim smo se dovezli do jedne od tržnica. Iako cijela Kampala, koja nema središte grada, izgleda kao jedna velika tržnica. A tu se može pronaći sve. Žive kokoši, sušena riba, kukci za prženje, razno povrće i voće. Miris vrlo intenzivan. A prodaje se svuda. Gužva u prometu, do automobila dolaze ulični prodavači, na cesti između automobila možete kupiti wc papir, meso, utičnicu, šampon, sve. To je život običnih Uganđana.

Na brdima luksuz, ograđen zidovima i žicom. Tu žive bogataši i stranci - u vilama s bazenima. Nama se čini da su žice i ograde tu ne samo zbog sigurnosti, već i pokazivanja statusa. I hotel u kojem smo bili ograđen je i na ulazu sigurnosne provjere, kako ljudi tako i automobila. Sigurnosne provjere su uvedene prije nekoliko godina nakon terorističkog napada, iako se nama učinilo da provjere i nisu baš detaljne, možda zato što smo stranci.

Na ulicama Kampale nismo se osjećali nesigurno - svatko ide svojim poslom, nitko vas ne zaustavlja ili poteže za rukav. Mnogo se nesigurnije osjećate pored parlamenta kojeg se ne smije fotografirati ili snimati. Zahvaljujući prijateljici čiji je dečko Uganđanin, i to iz istog plemena kao i jedan od policajaca, nama je dozvoljena jedna fotografija. S tim se stvarima u Ugandi ne igra, a možda najveće iznenađenje bila je zabrana pušenja. Nije zabranjeno, ali nije ni dozvoljeno kaže nam poznanik. Na cesti se ne puši, u biti se ne puši nigdje. Naletjeli smo na jedan restoran u koji zalaze stranci gdje progledaju kroz prste. Iako se sjedi vani, na otvorenom, kada pitate za mjesto na kojem je dozvoljeno pušenje, pošalju vas par metara dalje i kažu "ispod onog stabla možete".

Iste smo upute dobili i na sjeveru zemlje gdje smo stigli malenim avionom, propelercem. Pilot se šali dajući nam upute za slučaj nesreće, ali nije nam baš bilo smiješno s obzirom na izgled unutrašnjosti aviona. Sletjeli smo sigurno na zemljanu pistu. I otišli u izbjegličke kampove, ali to je priča za sebe koju smo pokazali u Provjerenom.

Tu smo probali tradicionalnu hranu, pire od zelenih banana, govedinu kuhanu u listovima banana, iznutrice u umaku, kozletinu, kasavu, slatki krumpir, nešto nalik špinatu. Porcije su tolike da nitko od nas nije mogao pojesti sve servirano. Na povratku u Kampalu, na putu koji je trajao osam sati, vidjeli smo Nil, slonove u divljini, majmune na cesti, pa ako se zaustavite skoče i na auto. Tu turisti uglavnom i dolaze.

Sumnjamo da se noću voze jer nema asflata ni rasvjete, a ljudi hodaju pored ceste i po cesti, pa je vožnja vrlo naporna i u strahu da negdje ne skrivite nesreću. Kada ugledate svjetlo to znači da ste ili blizu nekog grada ili da je netko svoju kolibu opskrbio solarnom pločom.

Bilo na selu ili gradu sve je puno mladih. Osobu stariju od 50 - 60 godina gotovo da i nismo vidjeli. Po stanovništvu su među najmlađim zemljama na svijetu - prosječna je dob 24 godine. Uganđana je više od 34 milijuna. Zanimljivo je kako siromaštvu usprkos i tome što većina njih nema struju, a za vodu pješače i po nekoliko kilometara, svoju zemlju ne žele napustiti.

I bitna stvar za kavoljupce za kraj - kava je skupa. Uganđani je proizvode, ali je ne piju. Isplativije im je prodati je. Piju čaj - običaj koji su donijeli britanski kolonijalisti.

Povezane teme