U njezinim rukama nijedna majka ni beba nisu izgubile život. U ratu je imala improvizirano rodilište u vlastitom domu gdje je žene porađala uz svijeće.
Nije imala niti struju, niti vodu. Na potoku je prala plahte, u podrumu ih ručno kuhala. Njen dom bio je utočište porodiljama iz svih krajeva središnje Bosne, bez obzira na vjeru i naciju.
„Nisam nikad razdvajala ljude. Meni su uvijek bili svi isti. No, dogodilo se da nisu... Ja ni danas ne mogu shvatiti da se to dogodilo", priča Ulfeta za bosansko-hercegovački portal dnevnik.ba
Četvrtog dana po početku rata Ulfeta je primila poziv iz Križanćevog sela. S druge strane slušalice zabrinuti glas pozivao je u pomoć. Kažu joj: „Žena umire!"
„Nazvala sam policiju da vidim što da radim. Rekli su mi da nisam normalna. Nakon što sam rekla da ću ići, policajac je došao po mene. Obukla sam pancirku i legla na zadnje sjedalo. Na putu do rodilje na auto su pucali sa svih strana. Srećom, stigli smo na vrijeme i žena je spašena. Zvala se Ružica. I ona i dijete preživjeli su“, nastavlja priču.
Porodila 325 žena
Tijekom rata, u improviziranom rodilištu u svojoj kući, porodila je 325 žena.
Kako rat, uistinu, pokaže ono najgore od ljudi uvjerila se i Ulfeta. Rat je najgore što se u vijeku jednog postojanja može dogoditi pojedincu, tvrdi.
„Rat me razdvojio od ljudi koje sam smatrala svojima. Od ljudi koje sam voljela više nego vlastitu sestru. Nikad to nisam preboljela“, priča s tugom u očima.
„Da se barem nitko ne mrzi i da smo svi isti. Jer svi smo se isto rodili, i isto plakali. Svi smo ispod kože krvavi“, zaključuje.
"Živi za danas, najbolje što znaš"
Po završetku rata, organizacija iz Italije je donirala sve potrebno za normalno rodilište, koje je i otvoreno u Domu zdravlja u Vitezu. Tu je porođeno 125 žena.
Ulfeta se hrabro bori s karcinomom.
„Svima je karcinom neki bauk. No , u životu sve treba prihvatiti. O čemu god se radilo. Prihvatiti i boriti se koliko možeš. Živjeti za danas, najbolje što znaš. Dati sebe za druge. Biti čovjek", kaže Ulfeta.