Ali i mjesto kroz koje se prevozila sva hrana. Dozvolu za izlazak iz grada tada je uspio dobiti i otac redatelja Antonia Nuića koji je tunelom spasio suprugu i djecu, a nakon rata spasio se i sam. Većina je tom trenutku razmišljala o bijegu iz grada.
>> Hartmann napala Bildta u Sarajevu: 'Što ti radiš tu, pričao si da je Milošević dobar momak!'
Tako i otac slavnog redatelja Antonia Nuića. "Odmah se sjetim te bezizlaznosti. Nemogućnost uopće da se izađe van grada", priča Srećko Nuić. Kako bi spasili ljude, počeo se kopati tunel. Četiri mjeseca i četiri dana. 200 ljudi kopalo ga je lopatom u tri smjene.
Bila je to najstroža tajna Sarajeva koju je srpska strana kasnije razotkrila, ali tunel nikada nisu uspjeli srušiti. "Ja sam negdje 24 puta pretrčao tu pistu, da ne bi napravili dva tunela", prisjetio se Nedžad Branković, arhitekt tunela. Metar širine, metar i pol visine - ovaj tunel 1.450 dana bio je ratna žila kucavica. Onaj dan kad je dobio dozvolu za bijeg iz grada - Srećko nikad neće zaboraviti.
"Osjeća se čovjek kao ptica koja ima slobodan prostor, može letjeti", priča on. Hrana, oružje, lijekovi, sve je stizalo tunelom. Zbog snajperskog granatiranja noću.
Priča o Sarajlijama koji niti nakon najtežeg granatiranja nisu izgubili duh, zapanjila je svijet. Unatoč svemu, organizirali su kazališne predstave, koncerte, radionice "kako ostati normalan". U tunelu je bilo i nekoliko vjenčanja.
"Rat kad je počeo, kad se vidjelo da je to ozbiljno, više na jednom nije bilo viceva, nisu se pričali i prošlo je možda godinu dana i više počeli su se pričat vicevi i tada je svijet već rekao: ipak se bliži kraj ratu, jer je narod počeo pričati viceve", pojasnio je Srećko Nuić. Zahvaljujući tunelu spasa izbjegnuta je masovna glad. Spašeni su mnogi životi, a ljudi su opstali zahvaljujući duhovitošću u najtežim vremenima, koju su zadržali i dan danas.