Silovane su svaki dan, ponovno i ponovno. Žene u BiH zaboravljene su žrtve rata. Jasna je silovana pred sinom. Bila je nekoliko mjeseci trudna. 'Jednostavno ne mogu zamisliti, ne mogu...koji su to umovi, koji su to mozgovi, što se u tim ljudima, u njihovim glavama događalo, jer nisam ja bila trudna dva mjeseca, tri mjeseca da se meni nije vidio trbuh. Ja sam u poodmakloj trudnoći silovana. To je bilo samo iživljavanje, ponižavanje', priča kroz suze Jasna, žrtva silovanja. Selma je izgubila brata, oca. Ubijena je i njezina trogodišnja sestra. Mira je morala gledati kako joj prijete djeci, još bebama. 'Četnik uzme dijete, igra se s njime nožem, ne znaš hoće li ti ga vratiti, pita kako bi bilo da umre. Iživljavao se, da vidi dokle ti možeš i što možeš. Ja to tad nisam mogla razumijeti, ni danas ne razumijem', svjedoči Mira.
O tome se gotovo uopće ne priča
Preživjele su pakao o kojem se najčešće ne usuđuju progovoriti. O tome se u obiteljima ili ne priča ili se priča rijetko. Njihovi krvnici nisu osuđeni. Često su prisiljene živjeti u istom gradu sa svojim zlostavljačima. Mira kaže kako ono što je preživjela u logoru proživljava iznova svaki dan. 'Imala sam više puta onih loših dana, čak sam Boga molila da sam mrtva. Više puta mi se dogodi, pogotovo sada kada je i dalje teško živjeti. A onda opet, moja me djeca izvuku, kad pomislim da imam njih onda guram naprijed.'
'Bit će bolje'
Gotovo niti jedna žena ne radi. Nemaju stan. Mnoge nemaju ni zdravstveno osiguranje, tako ni potrebnu pomoć ni lijekove.
Selma kaže kako su ih zaboravili svi. Oslanjaju se jedna na drugu i na svoje obitelji. Uza sve zlo koje su preživjele ove hrabre žene, kako same kažu, nekako guraju dalje. Selma misli - bit će bolje.