Kad Pavlo Žilin i njegova patrola izađu na ulice Čerkasija, ljudi često skreću kako bi ih izbjegli. Pavlo je vojni časnik koji traži vojnike za ukrajinsku vojsku.
Ali gotovo dvije godine od ruske invazije punog opsega, više nema brojnih dobrovoljaca. Većina onih koji su se željeli boriti ili su mrtvi, ozlijeđeni ili još uvijek zaglavljeni na fronti čekajući da ih zamijene novi regruti. U tom gradu, kao i drugdje, nije ih lako pronaći sada kada je prvi nalet entuzijazma i energije izblijedio.
"Ne razumijem. Ljudi se ponašaju kao da je rat negdje daleko. Ali ovo je invazija punih razmjera i kao da ljude još uvijek nije briga", kaže Pavlo. Frustriran je onim što vidi kao ravnodušnost.
"Trebamo se svi okupiti kao prvog dana. Tada su svi bili složni, kao braća", rekao je za BBC.
Umjesto toga, sigurnosna služba u Čerkasima stalno gasi lokalne kanale društvenih medija koji upozoravaju ljude kada su regrutne ekipe u gradu i upozoravaju ih na područja koja treba izbjegavati.
Sa 24 godine, Pavlo je mnogo žrtvovao za svoju zemlju.
Odrastao je sanjajući da postane vojnik - oči mu zasjaju kad se toga sjeti - i služio je vojsku u veljači 2022. kada su ruske trupe prešle granicu. Borio se kod Kijeva, zatim Soledara u istočnom Donbasu, gdje je bitka bila okrutna. Tog prvog ljeta premješten je u Bakhmut.
"Našli smo se pod jakom vatrom. Jedna granata je pala pored mene. Izgubio sam cijeli lakat. Ništa nije ostalo", opisuje napad u kojem je teško ozlijeđen. Uspio se zavući ispod grma i počeo je moliti.
Vojnik priznaje da mu je dolazak u bolnicu predstavljao veliko olakšanje: ne samo zato što je preživio, već zato što je konačno otišao s prve crte.
"Tamo je bilo teško, ne mogu to opisati riječima" rekao je.
Pavlove ozljede su teške. Desna ruka mu je amputirana ispod ramena, još uvijek osjeća bolove na mjestu gdje mu nedostaje ekstremitet, a u nozi ima gelere. Ali želio je nastaviti služiti, pa je postao vojni časnik. Nakon svega što je prošao, kaže da i dalje ne razumije zašto drugi muškarci izbjegavaju mobilizaciju.
"Jednog dana će njihova djeca pitati što su radili u ratu, kad kažu - Krio sam se, onda će pasti u dječjim očima”, odlučan je Pavlo.
Pa ipak, cijena koju Ukrajina plaća da bi se obranila već je ogromna.
Kada se Pavla pita je li izgubio prijatelje u borbama, on priznaje da od cijele njegove čete nije ostao gotovo nitko.
"Jedini preostali su ozlijeđeni poput mene. Ostali su mrtvi", kaže.
Daleko od istočne crte bojišnice, postoje znakovi oporavka među ruševinama. Za one koji su ostali bez svega, sada postoje mali "gradovi" montažnih kabina, svaka s dvije sobe i tušem. Otprilike polovica stanovnika je iz samog Irpina. Drugi su premješteni bliže fronti. Lilia Saviuk i njezin suprug upravo su se doselili iz Kahovke na istoku, koju su još uvijek okupirale ruske snage.
Na početku rata tamo je zarobljen njihov sin Serhiy i držan u podrumu. Lilia kaže da je bio mučen jer je izvikivao proukrajinske slogane. Kada je izašao, napustio je regiju i odmah se prijavio za borbu za Ukrajinu.
Ozlijeđen je prošle jeseni u Avdiivki, gdje su borbe bile žestoke, a čak su i ukrajinski dužnosnici priznali da je njihova vojska nadjačana oružjem i ljudstvom.
Lilia i njezin suprug nisu mogli napustiti Kakhovku sa sinom, jer su njihovi stari roditelji odbili otići. Tako su ostali, pod okupacijom, prestravljeni da bi Rusi mogli otkriti da im je sin vojnik. Napokon su otišli kad je on ozlijeđen, kako bi bili s njim u bolnici.
Ali čim Serhiy bude potpuno spreman, rekao je svojoj majci da će se vratiti na front. Kaže da tamo nema dovoljno vojnika. Prijatelji ga trebaju. Stoga se Lilia moli da rat što prije završi.
"Mislim da je već izvršio svoju dužnost. Kao majci mi je to teško reći, ali dok je on u bolnici mogu mirno spavati, ne mogu spavati kad je on na prvoj liniji. Stoga mi je drago što je moj sin sada u bolnici, iako to stvarno ne bih trebao reći. Drago mi je da nije na frontu", kaže majka.
Vladislavova priča
Na rubu Čerkasija nalazi se groblje s dugim nizom novijih grobova. Oni su za muškarce svih dobi iz grada koji su poginuli u borbama otkako je ruski predsjednik Vladimir Putin izdao naredbu za invaziju.
Majka Inna još ne može staviti sliku svog sina na njegov grob. Slika koju je koristila za njegov sprovod još uvijek je kod kuće. Vladislav Bykanov poginuo je prošlog lipnja od eksplozije mine u blizini Bakhmuta. Trebao je navršiti 23 godine, a već je bio zamjenik zapovjednika.
"Vjerujem da je moj sin umro čineći pravu stvar. Ja sam učiteljica i uvijek govorim djeci ovo: mi smo u pravu, mi branimo svoju zemlju i našu djecu. Moj sin nas je branio. On je vjerovao u tu svrhu. I ja vjerujem", kaže Inna.