Najgori sukob na europskom tlu u 21. stoljeću u opasnosti je da padne u zaborav. Sporadična pucnjava odjekuje istokom Ukrajine i godinu dana otkako su proruski separatisti i vladine snage potpisale mirovni sporazum u Minsku.
Ukrajinske snage na položajima na razrušenom aerodromu u Donecku potražile su sklonište u takozvanom "mravinjaku", golemom zemljanom grudobranu visokom 15 metara. Neobično toplo vrijeme za početak veljače zemlju im je pod nogama pretvorilo u blato.
Bunkerima jure miševi. "Spavamo s kacigama na glavama kako nas miševi ne bi grizli", kaže Nikolaj, dragovoljac iz Užhoroda, na zapadu Ukrajine.
Toga su jutra na straži bili školska knjižnjičarka, trgovac namještajem, student glazbe i konobar. Iz svog su zaklona vrstom periskopa gledali na položaje separatista udaljene 400 metara, s druge strane piste.
U teoriji, na snazi je primirje dogovoreno 11. veljače 2015. u bjeloruskom glavnom gradu Minsku.
Nikolaj, konobar, pridružio se kao dragovoljac vladinim snagama prije pola godine. "Ovo je naša zemlja. Ako se Rusi povuku, brzo ćemo to riješiti", kaže.
Knjižnjičarka Julija na bojištu je punu godinu, kao i student glazbe Vasili, kojem je ratno ime "Skripka" (violina). Svi su članovi dobrovoljačke Karpatske bojne, koja je sastavni dio 93. brigade ukrajinske vojske.
"Ovdje sam jer bih htio da se Ukrajina približi Europi", rekao je Taras, trgovac namještajem iz Dnipropetrovska. Kao i njegovi suborci iz "mravinjaka", Taras se nada zapovijedi iz Kijeva da se krene u oslobađanje zemlje. "Ili ćemo ovaj sukob završiti ili će ostati zamrznut desetljećima", kaže.
Zamrznuti sukob
A rizik da će ukrajinski sukob ostati zamrznut nije malen. Gotovo su dvije godine prošle od početka rata. U proljeće 2014. separatisti su proglasili "narodne republike" Donecka i Luhanska uz svesrdnu pomoć oružja i vojnika koji su u tajnosti stizali iz Rusije. Od tada je gotovo 9000 ljudi poginulo. Moskva i dalje vojno podržava separatiste.
Prije godinu dana sastanak na vrhu ruskog predsjednika Vladimira Putina i ukrajinskog Petra Porošenka uz posredništvo francuskog predsjednika Francoisa Hollandea, njemačke kancelarke Angele Merkel i bjeloruskog domaćina Alekandra Lukašenka iznjedrio je Minsk II, bolju verziju neuspješnog Protokola iz Minska iz rujna 2014. godine. Sporazum je zaustavio najgore krvoproliće, ali nije donio mir.
Doneck leži sa separatističke strane granice i glavni je grad jedne od samoproglašenih republika. Utemeljen na rudarstvu i teškoj industriji, grad je ušminkan prije europskog nogometnog prvenstva 2012. godine, ali sada su na rubovima grada vidljiva velika razaranja. Središte grada ekonomski je zamrlo, zgrade su napuštene, trgovine zatvorene, bankomati isključeni. Donbass Arena, supermoderni nogometni stadion, zjapi prazan.
Mir je i dalje daleko. Aleksandar Čodakovski, "tajnik za sigurnost" u tzv. Doneckoj Republici, tvrdi da odluka o prestanku sukoba neće biti donijeta ni u Kijevu niti u Donecku nego u Moskvi.
"Mi bismo stvarno htjeli pripadati Rusiji, ali za to treba obostrana želja", rekao je Čodakovski. Kremlj ne pokazuje nikakvu namjeru da anektira istok Ukrajine kao što je napravio s Krimom 2014., iako u Donbassu isplaćuje mirovine i plaće.
Čodakovski nakon dvije ratne godine isključuje mogućnost reintegracije u Ukrajinu po prijašnjim uvjetima. On nema ništa protiv zamrznutog konflikta.
Minsk II uključuje poseban status za Donbass, ali predsjednik Porošenko to zasad ne može progurati u parlamentu. Čodakovski pritom vjeruje da je Moskva spremna ispuniti svoj dio sporazuma. A kad Moskva tako odluči i separatisti će "biti na liniji". (Hina)