Potres ih je zatekao u snu. Prirodna katastrofa od koje svi strahuju, a od koje nema bijega. Novinarka magazina Provjereno Ema Branica nekoliko sati nakon potresa je stigla na mjesto njegova epicentra, u talijanski gradić Amatrice. Kakav je osjećaj kada se tlo trese na 4,7 stupnjeva osjetila je i sama. Na sreću, ona i naš snimatelj spavali su u automobilu, jer su ih upozorili kako će tlo nastaviti podrhtavati.
292 osobe su poginule, a 90 posto tog malog talijanskog grada sravnjeno je sa zemljom. Trenutke potrage za preživjelima pratila je i naša ekipa.
Zbog turističke sezone ne zna se koliko je ljudi u gradu bilo i koliko ih je još zatrpano. Da bi došli do njih na pojedinim ruševinama bagerima kopaju i po nekoliko dana.
Amatrice je mjesto u planini u kojem dan doseže 30 celzijevih stupnjeva, a noć tek jednoznamenkaste brojke. Mjesto gdje nema vode, hrane, a konstantni novi potresi tjeraju strah u kosti. Uništeni su i okolni gradovi, održavaju se masovni sprovodi, a talijanska javnost bijesni i preispituje načine gradnje.
Snimke potresa vjerojatno nikad nećemo vidjeti
Snimke potresa iz samog Amatricea mogli smo već vidjeti. Tamo je sve nestalo. "Vidio sam tijelo jedne osobe tamo. Ne znam što se dogodilo s drugima. Ne mogu ići okolo bez odjeće, dali su mi ove cipele pa bar nisam bos, ali ne mogu se kretati ovuda. Čuo sam ljude kako jauču i zovu upomoć, a što sam mogao tamo u centru gdje je sve ruševina", rekla nam je jedna od preživjelih žrtava.
Što se više razdanjivalo, prizor je bio još gori. Krv na madracima. Ljudi su zapomagali pod ruševinama, a sve je zabilježila i naša kamera. Volonteri su pristizali sa svih strana jer potres se osjetio sve do 150 kilometara udaljenog Rima. Tu noć nitko nije spavao, a čim se pročulo kako su srušeni cijeli gradovi pristiglo je "more" vozila upomoć.
"Pokušavamo izvući što je više moguće ljudi iz ruševina. Na žalost, 90 posto ljudi koje izvučemo su već mrtvi, ali ima i preživjelih i zato smo ovdje", rekao nam je Christian Bianchetti, volonter iz Rietia.
Jutro u suzama podno ruševina
Oni koji su uspjeli u tih 30 sekundi pobjeći i spasiti živu glavu jutro su dočekali u suzama ispred ruševina. U snu se se ugasili životi cijelih obitelji. Nakon 17 sati vatrogasci su čuli glas. Bio je tih. 10-godišnja Giulia ležala je zarobljena pod betonskim blokovima pored tijela svoje mrtve sestre.
Trebao se tamo održati veliki festival, slavlje 50 godina recepta za paštu amatricanu, recepta koji je učinio ovaj mali planinski gradić slavnim diljem svijeta. Ima gotovo 2700 stanovnika, a s obzirom na slavlje, školske praznike i turističku sezonu, nitko ne zna koliko je ljudi točno bilo u trenutku potresa u ovom gradiću.
"48 ljudi koji su pognuli noćas su bili moji prijatelji, poginuli su i moji roditelji", rekao nam je dječak Francesco. Nitko još nije bio svjestan što se točno dogodilo. Dan i snimke dronova vatrogasaca otkrili su razmjere katastrofe koja se dogodila. Najpogođeniji gradovi osim Amatricea, bili su Acumoli, Pescara i Arquata del Tronto.
Kad bi psi krenuli u akciju nastala bi grobna tišina
Uskim planinskim cestama šleperi su doveli tešku mehanizaciju jer bez toga do zatrpanih je bilo nemoguće doći. Kad bi psi krenuli u akciju nastala bi grobna tišina. Svi smo sa strepnjom i nadom čekali dobre vijesti, kojih najčešće nije bilo.
Vojska i policija sve su više širile teritorij u koji je bilo zabranjeno ući. Za mnoge građevine koje su ostale nitko nije mogao garantirati da će i ostati čitave. Najsigurnije je bilo stajati nasred ceste zbog konstantnih podrhtavanja kao zluradih podsjetnika da akcija spašavanja mora teći brže. Postalo je svejedno je li dan ili noć. Osim temperature. U tom planinskom kraju danju se temperatura penje iznad 30 stupnjeva, noću pada na 8 ili 9 stupnjeva.
"Nemamo emocije, osjetili smo buku kao bomba. Nije se moglo predvidjeti. Vidjeli smo kao veliki oblak, tada je došlo do potresa, tako da smo se mogli pokupiti svoje stvari, cipele i otići. Bila je to strašna buka, enormna buka nakon čega se kuća se još tresla, pogledali smo kroz prozor i vidjeli ovo što se srušilo i kuće su se srušile. Prašina, ništa. Brzo nakon toga znao sam da je moj brat u ulici gdje se sve srušilo, da je moj šogor u povijesnom djelu i onda odmah sam se sjetio odmah sam otrčao tamo, još se dimilo iz kuće mog brata", priča nam Mauricio, koji je preživio taj čitav horor.
Mauricio je ostao bez pola svoje obitelji. Njegova kuća ostala je stajati, ali je uništena. Čas se smije, čas plače od šoka. Gleda u brda materijala i ne vjeruje da se to dogodilo. "Ne znam se hoće li se obnoviti, nadam se da hoće, ali ja neću više živjeti ovdje, ne mogu", priznao je.
Dani provedeni bez sna
Preživjeli, rodbina i prijatelji teško su mogli dobiti informacije. Mogli su samo prijaviti tko nedostaje od njihovih bližnjih kako bi spasioci temeljito pregledali ruševine. To je bio jedini način da se sazna tko nedostaje u ovom metežu.
Monica spava u svojem automobilu, osim psa to je jedino što je njezinoj obitelji ostalo. "Nemam više suza, mrtvi su svi naši prijatelji, sumještani, poznanici. Ne možemo više ni plakati. Nema više ni suza, nema više ništa. Promjenio se sav naš život naopačke. Ne znamo više ni gdje ćemo raditi, ne znamo više nista. Ja sam radila u bolnici koje više nema, sada ne znam gdje ću moći raditi. Na sreću ja imam struku, ali tko se bavio trgovinom, nema više ništa", priča ona.
Bili smo na njezinom bivšem radnom mjestu, zgrada je srećom ostala stajati, ali stropovi su pali. U samom podnožju Amatricea smješten je jedan šator u kojem se pruža prva nužna medicinska pomoć, također ovdje primaju i članove rodbine kojima pozli, a to je sve smješteno uz bolnicu koja je do prije potresa normalno radila i koja je ostala sablazno prazna i slablazno popucala.
Preživjeli se vraćaju u pokušaju da se domognu bilo kakvih stvari iz ruševina. Pobjegli su u pidžamama, nemaju dokumente, novca, bankovnih kartica, lijekova, ne znaju gdje su im kućni ljubimci. Nitko nije predahnuo niti spavao danima. U Amatrice je u roku od 48 sati došlo više od 5 tisuća ljudi, što profesionalaca, što amatera, tražiti žive. Neprestani manji potresi nisu nikoga obeshrabrili.
Treslo se tlo pod nogama i nama
Mjesto je to gdje nitko ne želi vidjeti nove žrtve, a sve može pasti i srušiti se do kraja. Kasnije smo saznali kako nas je u trenucima snimanja zatresao potres od 4,7 po richteru, stvarajući preživjelima podsjetnik na to što su prošli, onaj osjećaj iznutra od kojeg u trenutku prirodne katastrofe nitko ne može pobjeći, njima je postao konstantan.
Psi tragači postali su neizbježni u traženju živih i mrtvih. Ali golema količina prašine koja je u zraku uvelike im otežava posao. Ipak, svaki put kad nekog i pronađu, našu ekipu i druge nespasiteljske službe poslali bi dalje s mjesta događaja.
I to su postale jedine vijesti 72 sata nakon potresa. Očaj i tuga, ostale su kad su i posljednje nade nestale. "U ovom trenutku koliko vidimo 90 posto grada je srušeno, ovaj grad se zaparvo i sastoji od povijesnih građevina, ali cijelo ovo područje sastji se od još 69 okolnih mjesta i rekao bih da je urušeno oko 30 posto tih mjesta", rekao nam je Luigi D'Angelo, direktor Civilne zaštite Italije.
Kako se to gradi, kad grada više nema?
Stoga je i pokrenuta rasprava o standardima gradnje u Italiji. Pogotovo u ovoj potresnoj regiji, gdje se stoljećima odvijaju potresi, gdje je stoljećima poznato da je velika mogućnost za razoran potres koji ima snagu izbrisati baš sve.
Previše djece je poginulo, najmlađa žrtva imala je samo 5 mjeseci. Škola u Amatriceu ne spada u staru gradnju, a mnoge su kuće bile renovirane pa svi postavljaju pitanje kako se to gradi kad grada više nema?
Šatorska naselja za one koji ne žele napustiti grad nastala su u roku od 24 sata. Vojni stožer s heliodromom. Medicinski šatori Crvenog križa.
To je jedino mjesto gdje se može dobiti hrana. To je jedino mjesto gdje se svi mogu nahraniti od spsioca, vojske, vatrogasaca, specijalnih timova pa sve do novinara, jedino mjesto gdje ima vode na kraju krajeva. I jedino mjesto koje pruža prvu medicinsku pomoć. Svi teži slučajevi prebacuju se izravno helikopterima. Nitko ovdje tri dana nije oka sklopio. To uz vodu, higijenu i hranu spada pod luksuz.
Iskustva iz L'Aquile, koja još uvijek čeka bolje sutra
Isto šatorsko naselje podignuto je u L'Aquili prije sedam godina kada je taj grad pogodio potres od 6,3 po Richteru. U njima su ljudi živjeli od travnja do prosinca zajedno s volonterima. Baš kao što sada ovim ljudima ovdje počinje život iznova. "Nama je bitno da se družimo s preživjelima, pričamo s njima dokle oni žele jer naš psihološki tim puno radi s njima. Izuzetno je važno u tim danima pričati s njima", kaže volonter Andrea Cardoni.
Počeli su prvi sprovodi dok se za nestalima još traga. Italija je proglasila dan žalosti. Stanovnici ove regije oslobođeni su plaćanja poreza. No kako bi ga i plaćali kada sada više nemaju na što. Naveliko se raspravlja o tome kada će grad biti obnovljen. Međutim za odgovor na to pitanje dovoljno je otići 50-ak kilometara dalje.
U L'aquili sedam godina nakon razornog potresa podsjetnik na stradale. Dok u podnožju pršti život jednog prosječnog grada, na brdašcu poput zagrebačkog Gornjeg grada, možete doživjeti sablasnu tišinu, koju ne možete vjerojatno ni u jednom drugom gradu tako doživjeti.
Na jednu obnovljenu kuću otprilike dolazi pet ruševina. Obnovi se ne nazire kraj, a ostaje otvoreno pitanje je li se u toj obnovi kralo? Ova je tema otvorila brojne skandale u Italiji. Sve je ostalo onako kako je i bilo te 2009. godine. Ljuske građevina drže drvene grede i skele, čekajući tako bolje sutra. Zato mnogi tvrde situacija u Amatriceu je još gora, tamo je ostalo stajati tek 10 posto građevina. Obnova je tek nedosanjana teorija.
Kad je jedini osjećaj postignuća preživljavanje...
Svakodnevno se odvoze gomile smeća što dalje kako bi se moglo doći do dna ruševina. Prema satelitskim snimkama tlo se na ovom području od potresa pomaknulo 16 centimetara. Dvije i po tisuće ljudi ostale su bez domova. Pa su talijanske vlasti najavile gradnju jednostavnih drvenih kućica na tom području za one koji se ne žele preseliti. Ali i zima u šatorima u planini čini se kao nemoguća misija. Sretni što su preživjeli, oplakuju mrtve. Sve što su s generacije na generaciju godinama gradili nestalo je u 30 sekundi.