Govor koji je ljetos Alen Muhić održao u Ujedinjenim narodima u New Yorku, dočekan je s gromoglasnim pljeskom. Otvoreno i bez srama, svoje su priče, perspektivni i toliko snažni mladi ljudi, Alen i Ajna, ispričali i za kamere emisije Provjereno.
Alen i Ajna za sebe kažu kako su nevidljiva djeca. Zaboravljeni i marginalizirani od društva. Alena su djeca nazivala četničkim kopiletom, a ona ne voli Božić, jer je toga dana njezinoj majci uništen život. Oni su Ajna i Alen, medicinski tehničar i studentica psihologije. Mladi, perspektivni i simpatični ljudi, barem na prvi dojam, jer koliko god oni živjeli svoje živote kao i svi ostali, činjenica jest da su oni djeca silovanih žena ratu u BiH, žena kojih prema najstrašnijim procjenama ima i do 50.000.
Alen je istinu saznao u osnovnoj školi. U dječjoj igri prijatelj mu je, nakon što je Alen na nogometu zabio gol, rekao ''Nije gol, ti si četničko kopile''. Alen je ocu ispričao što se dogodilo, a otac ga je tada posjeo u krilo i u suzama ispričao da je istina što se dogodilo, ali da ga njegovi roditelji ne smatraju usvojenim, on je njihovo dijete.
Ajna Jusić je doznala što se njenoj majci dogodilo kada je u kući pronašla policijske dokumente i nalaze psihijatra i psihologa.
Sve što su dotad znali o sebi, stavljeno je pod upitnik, da su im roditelji tajili tako nešto veliko što ih, koliko god to ne željeli, ipak određuje.
Mjesto užasa i masovnih zločina
Alenovo Goražde 1993. godine, kada se rodio, bilo je u potpunom je okruženju. Mjesto užasa, pokolja, masovnih zločina. Njegova biološka majka, rodom iz Foče jedna je od civilnih žrtava, zlostavljana, zatočena, silovana. Doslovno dan nakon porođaja ga je ostavila i otišla. „Mislim opet da nije pogriješila to što je uradila. Jer ja ne znam kakav bi život imao sa njom da me povela za sobom, da li bi možda imao sretno djetinjstvo, možda bi me i maltretirala zbog te fizičke i psihičke traume koje je proživjela u ratu. Jednostavno ne mogu je osudit jer ne znam ni ja što bi napravio u tom trenutku“, govori Alen.
Bez ikoga svog, ostavljen, sam. Već tada, osvojio je srca mnogih, ponajviše čovjeka koji je tada radio kao domar u bolnici. Taj mu je čovjek s vremenom postao otac.
Stotinjak kilometara sjevernije, u središnjem dijelu zemlje, rat je tih godina bjesnio istom silinom. Isti zločin, druga imena. Njezina majka rodila ju je i odlučila joj biti majkom. Noseći bol, tugu, strepnju i stigmu društva koje ju je i sažalijevalo, ali i optuživalo što nije pobacila. ''Moja majka je učinila sve na svijetu da ja ne osjetim nikakvu nepripadnost, s tim da sam ponekad imala problema u školi i to. Djeca u zla i dan danas. Djeca su zla pa su me ponekad znali pozivati u školi zato što nemam tatu'', rekla je Ajna Jusić.
Ajna je Alenova vršnjakinja. O svom djetinjstvu ne voli govoriti. Kaže samo bilo je sretno. Sve do dana kad je shvatila da rubrika 'ime oca' s razlogom stoji prazna. Šok da je ona plod ratnog zločina, u pubertetu, bio je okidač koji je uzrokovao godine i godine bitke za normalan život.
''Prvo ono moje pitanje je bilo mrzi li me majka. To je ono prvo što sam šutila devet ili deset mjeseci. Nisam nikome rekla da znam jer me je to mučilo. Mislila sam da me majka mrzi ili nešto slično tome, da me ne želi. Zato što je čitav život podsjeća, da je podsjeća na nešto najgore što joj se desilo u životu njenom. Preživjeti jednu takvu traumu, jedan takav zločin nad njome, kao posljedica toga sam na ovaj svijet došla ja. I to mi je bila prva ta misao i to mi je nešto bilo najteže s čime sam se ja u životu mogla nositi'', prisjetila se Ajna i rekla kako joj je majka tada objasnila da je istinu prešutjela zbog straha od odbacivanja.
Priznao je očinstvo
Godinama su Ajna i njezina majka živjele same po centrima u kojima su dobivale pomoć. Jedan takav u kojem je provela dio života je Medica u Zenici, mjesto u kojem i dan danas žene prijavljuju strašnu sudbinu doživljenu tijekom rata, ali tiho i često anonimno zbog osude okoline.
Ajnina majka nije smogla snage za snimanje. Tek nedavno je o tome progovorila izvan sigurnog kruga obitelji. Alenovi posvojitelji svakim podsjećanjem kaže nanovo otvaraju rane, koje i 23 godine nakon rata teško zacjeljuju.
Alenova biološka majka živi u SAD-u. Jednom su se sreli i kratko održavali kontakt. Biološki otac ratni je zločinac koji živi nekih dvadesetak kilometara dalje u Foči. Alen zna tko je, gdje živi, a bio mu je i na kućnom pragu. Ajna svog biološkog oca nikada nije upoznala. Nema ni želju za time.
Alenov biološki otac je osuđen na pet i pol godina zatvora zbog ratnih zločina. Tijekom suđenja je priznao očinstvo. O Alenu se nikad nije brinuo. Ajnin otac živi negdje u BiH.
Bakira Hasečič vodi udrugu Žene žrtve rata. Kaže da u Udruzi imaju više od 6.000 članica, silovanih žena. No, to je samo mali dio onih koje su preživjele strahote. Broj u najgorim prognozama seže do nevjerojatnih i zastrašujućih 50.000 žena, većinom nekažnjenih zločina.
Podaci kojima barataju udruge u BiH govore o 62 djece rođene kao plod silovanja. Taj je broj tvrde evidentiran, ali ne konačan. Djeca bez roditelja, bez imena očeva u rodnim listovima, bez prava i bez podrške društva.
Okupljaju djecu poput njih dvoje
''Ono što je najvažnije jest da su nevidljiva, jer niti jedan zakon u BiH ne prepoznaje tu djecu kao bilo koju kategoriju, a ono što je još gore u praksi također, na primjer u obrazovanju, u zdravstvu, u sistemu socijalne zaštite nemaju nikakve povlastice ili beneficije kao što to imaju neka druga djeca. Primjerice, kada govorimo o djeci ratnih vojnih invalida ili djeci poginulo boraca ili djeci demobiliziranih boraca. Tako da tu možemo vidjeti da su ta djeca u potpunosti nevidljiva i pravno, ali isto kao što sam rekla i u praksi'', ističu iz Medike.
To je ono što i Ajna i Alen žele promijeniti. Oboje su članovi i aktivisti udruge koja okuplja nevidljive, djecu poput njih dvoje.
Alen je oženjen, ima obitelj. Svoje roditelje, kaže, smatra pravima. Iako mu nisu podarili život, oni su mu ga omogućili. Živi u svom gradu. Zadovoljan.
Ajna je završila srednju medicinsku školu, a vlastiti život ju je nekako gurnuo ka tome da upiše psihologiju. Kaže, sretna je životom. No, kao i svaki drugi, i njezin ima dobrih i loših dana.
S mantrom 'Bit će bolje' živi većina žrtava, koji god zločin bio u pitanju. Pitanje je samo trebaju li žrtve biti same u svemu tome i koliko im društvo može pomoći, da ionako traumatizirane i stigmatizirane živote, barem donekle izvuku iz zločina u kojima je, nažalost, nastao.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr