"Već tri ili četiri godine pratimo pojavu određene vrste energetskog nacionalizma. Pokret nije generaliziran, vidimo ga u Rusiji i u Latinskoj Americi", komentira Philippe Chalmin, profesor ekonomije i specijalist za sirovine.
Venezuelanski predsjednik Hugo Chavez ovog je tjedna odlučio preuzeti kontrolu nad nalazištima nafte u regiji Orinoco, koje je dosad eksploatiralo sedam multinacionalnih kompanija, među njima Total, Statoil i ConocoPhilips.
Njegov bolivijski saveznik, predsjednik Evo Morales, odlučio je
slijediti sličan put.
U Rusiji vlada želi također preuzeti u svoje ruke ležišta prirodnih bogatstava.
U prosincu je naftni div Gazprom preuzeo kontrolu nad
plinskim projektom Sahalin 2, koji su dotad eksploatirali
anglo-nizozemska tvrtka Shell i japanski Mitsui te Mitsubishi.
"Težnja nacionalizmu jača s rastom cijena nafte jer zemlje prozvođači žele povećati svoje prihode", ističe Jean-Marie Chevalier, direktor geopolitičkog centra za energije pri pariškom sveučilištu Dauphine.
Chevalier dodaje kako je teško zbog takve politike tužiti državu i stoga su vodeće naftne kompanije primorane postići kompromise s vladama.
"Naftne kompanije uvijek su gosti u nekoj zemlji", izjavio je Rainer Winzenried, glasnogovornik tvrtke Shell.
"Određen broj zemalja postaje sve agresivniji", priznaje pak
zastupnik Francuskog saveza proizvođača u naftnoj industriji.
Za primjer navodi Rusiju koja nije dogovorila za sebe povoljne uvjete o koncesiji početkom 90-ih godina te sada to pokušava učiniti silom.
No valovi nacionalizma nisu novost.
"Prvi takvi slučajevi dogodili su se 30-ih godina u Boliviji i u
Meksiku kroz stvaranje Pemex-a. Zatim je postojala faza 60-ih i 70-ih godina stvaranjem nacionalne tvrtke Sonatrach u Alžiru, Nioc u Iranu ili Saudi Aramco", kaže Chalmin.
Kada su 90-ih godina cijene nafte pale ispod 10 dolara po barelu, pojedine zemlje proizvođači nafte ponovo su pozvale strane operatere, a kako su cijene rasle, te su zemlje ponovo otvrdnule svoju politiku.
"Naftni je sektor riskantan... i najbolja je strategija (za
kompanije) imati dovoljno sredstava da ne ovisite samo o jednom projektu", zaključuje Chalmin.
Kompanije, s druge strane, računaju na činjenicu da bez njih zemlje proizvođači nafte ne mogu same obavljati složene poslove kao što su tehnička ekspertizu za offshore istraživanja, rafiniranje, komeracijalizaciju i slično, te stoga ovise o stranim operaterima jer "potrošači uglavnom nisu u zemljama proizvođačima nafte".